Svečanost vjenčanja je prošla. Mladi se par potajno izgubio čim su se gosti počeli dizati od stola. Trebali su se preodjenuti za svadbeno putovanje. Malo tko je zapazio da su se povukli.
Mlada je žena u prolazu stisnula očevu ruku.
— Zbogom, oče, i dovidjenja!
— Dovidjenja, dijete moje! Sretan put! — odgovorio je otac uzvraćajući stisak male ruke.
Otmjeni gosti na svadbi bijahu dobro raspoloženi. Ne bi dopustili da njihovu raspoloženju zasmeta odlazak mladog para, čak da su to i zapazili. Sve bijaše bogato pripremljeno za njihovu zabavu. Odmah nakon jela počela je svirati glazba za ples. Kroz zvuk glazbe probijao se smijeh i šala.
Nekoliko mladih djevojaka, nevjestinih prijateljica, otvoriše ples kolom. Gosti su promatrali to kolo, a na mnogim licima pojavio se podrugljiv smiješak.
— Mnogi su zvani, ali malo njih je odabrano — šapne neki mladi gospodin svom prijatelju.
— Moguće je plesati graciozno i manje graciozno, kako to primjer dokazuje — odvrati ovaj lagano se nasmiješivši.
Bijaše to kao uvijek u takvim prilikama: neke od mladih djevojaka plesale su dražesno, dok su druge pokazivale mnogo dobre volje to isto tako učiniti. Ali time im je samo uspijevalo izazivati još bolje raspoloženje, a da to nisu ni slutile, a niti željele. U svakom slučaju, mladom je paru uspjelo neopazice se povući.
Ali to se nije dogodilo stoga Što su žarko željeli što prije ostati sami. Mladoženja je potajice pogledavao na svoj sat, a na njegovu blijedom licu napeta izraza vidjelo se da tek teškom mukom potiskuje nemir. Umornim, ravnodušnim pogledom preleti preko okupljena mnoštva.
Izraz njegova lica bio je u suprotnosti s njegovim vitkim, okretnim tijelom, koje je djelovalo kao da je od čelika.
Tiho, ali prilično hladno i službeno, prišao je svojoj mladoj ženi:
— Traude, vrijeme je! Moramo se pripremiti za odlazak. Mlada je žena jedva zamjetno podigla obrve. Njezine su oči gledale mirno i sabrano u oči muža.
— Pa krenimo! — odgovorila je bez ikakva uzbuñenja. Ali kad je on otišao da se oprosti od svojih roditelja, pogledala je za njim neobičnim pogledom.
Je li to bila tuga ili bol u njezinim tamnoplavim očima? Ili možda poruga i gorčina, pomiješana s ponosnom rezignacijom.
Možda se od svih tih osjećaja naziralo ponešto u izrazu njezinih bistrih očiju, koje su inače s toliko dobrote gledale u svijet. U svakom slučaju, čvrsto je stisnula fino oblikovane usne, kao da se ogorčeno bori protiv toplijih osjećaja. Svoje vitko, mladenačko tijelo, lijepih udova, uspravila je visoko i ponosno. I tako je polagano napustila dvoranu. Duga bijela povlaka njezine vjenčanice, ukrašene skupocjenim čipkama i malim vjenčićima mirte, vukla se za njom, prelazeći preko crvenog saga. Povremeno bi zapinjala za predmete, kao da želi zaustaviti ženu koja ju je nosila.
Njezin muž se u meñuvremenu oprostio od roditelja. Očekivao ju je kraj visokih staklenih vrata koja su dijelila predsoblje od dvorane za svečanosti. Naslonio je svoje vitko, visoko tijelo na stup, gledajući mračno i izgubljeno pred sebe. Trgnuo se kad se njegova žena iznenada našla pokraj njega. Ali ubrzo se na njegovu energičnom licu pojavi izraz ukočena mira. Čvrsto je stisnuo tanke, izražajne usne, kao da mora svladati gorku bol. Izgledalo je daje zube stisnuo tako čvrsto kako mu mišići na licu ne bi podrhtavali.
Besprijekorno se naklonio pred njom, pristupio joj i ponudio ruku.
[s2If !current_user_can(access_s2member_level1)]
[/s2If]
[s2If current_user_can(access_s2member_level1)]
[/s2If]
