Bože, kako je bilo vruće. A tek sparno. Kratka šetnja od rashlađene limuzine sasvim ju je iscrpila. Povukla je laganu tkaninu svoje haljine koja joj se bila prilijepila uz bedra i blago ju protresla kako bi omogućila protok zraka. U New Orleans je stigla prije manje od jednog sata, no već joj se sve činilo drukčije nego što je zamišljala kad je odlazila iz Bostona.
Ipak je to bilo zbog ovog neplaniranog zaustavljanja. Nadala se da će ovdje imati barem malo više slobode. Mislila je da ne traži previše. Naposljetku, bila je daleko od bakinog strogog nadzora, u gradu čije je ime bilo sinonim za užitak, a čiji sta- ovnici sasvim sigurno nisu unaprijed od nje imali velika očekivanja samo zato što ripada obitelji Astor Lowell. Osim toga, nije planirala nikakvu raspojasanu zabavu koja bi uk- jučivala skidanje i plesanje na stolovima. Željela je samo malo olabaviti vječitu stegu, tek toliko da može uistinu duboko udahnuti.
No i to joj je bilo uskraćeno. I ovaj put je otac sve uredio a da ju nije ništa pitao. Ovu vruću vijest priopćio joj je preko te- efona u limunzini i tako ju stavio pred gotov čin. Korporacija Crown Hotels primila je pismo u kojem se prosvjeduje protiv otvaranja hotela Garden Crown u New Orleansu. Pročitao joj ga je preko telefona, a činjenica da je njoj pismo zvučalo više kao strastvena rasprava protiv oskvrnuća povijesnih znameni- osti nego kao prijetnja jednostavno nije igrala nikakvu ulogu. Otac je želio da bude pod zaštitom policije i tako se našla ovdje bez ikakve mogućnosti izbora. Otvorila je vrata i ušla u zgradu.
Sluh joj je još uvijek bio prilagođen jasnom govoru Nove En- leske, pa joj je sporo, meko otezanje policajaca postavljenih na prijemnom pultu zvučalo gotovo kao strani jezik. Dok je prateći njihove upute hodala prema uredu zapovjednika neupadljivo je ali požudno promatrala sve oko sebe. Još nikada nije bila u po- icijskoj stanici i sve joj je bilo neobično i puno energije.
Muškarac koji je ustao od svoga stola kad mu je pokucala na vrata nije bio niti jedno od toga. Izgledao je poput uspješnog, dobro uhranjenog političara. Njezin je otac uglavnom bio ok- užen takvim ljudima i na njih je bila navikla. Čovjekova smeđa kosa bila je oblikovana u skupu frizuru, rumeni obrazi sjajili su mu se nakon pomnog brijanja, pametno krojeno odijelo prikri- alo je struk koji se počeo širiti. Izgleda da su plaće policajaca bile bolje nego što je ona mislila.
– Zapovjednik Pfeffer? Ja sam…
– Gospođica Juliet Lowell – prekinuo ju je s puno entuzijaz- a. Barem je njegov glas pun rastegnutih samoglasnika slatkih kao med bio neobičan. Zaobišao je svoj stol i ružio joj meka- u manikiranu ruku.
Nastavak na strani 2
