Kod drugih sam ili stjecala poštovanje na temelju svoje osobnosti ili su me nazivali “vječno ljutitom ili kučkom”.
Ljudi ili vole što izražavam svoje mišljenje ili se ne slažu sa mnom – tj. ne vole me. Često sam sebe čula kako ponavljam koliko sam zapravo draga.
Uvijek sam imala veliko samopouzdanje, uglavnom bez straha (osim kada su visoki ljudi u pitanju).
No, ponekad sam zbog toga bila nepopularna. Ponekad je to gušilo moju osobnost. Ponekad su me ogovarali i šaptali iza leđa.
Ponekad je to postalo problem.
Zbog toga sam nakon nekog vremena pukla, jer sam pokušavala potisnuti taj dio svoje osobnosti. Prestala sam se suzdržavati kada se ne bih slagala s nekim, izbjegavala sam događaje na kojima su me vrijeđali, jer nisam imala energije za njihovu negativnost.
To me iscrpilo i učinilo mi život neugodnim.
Jednog dana sam odlučila stati, osvijestiti se i reći dosta. Prestala sam umanjivati sebe kako bih drugima bila ugodnija.
Prestala sam se ispričavati zbog svojih mišljenja, samo zato što drugi ne mogu podnijeti istinu.
Prestala sam tražiti dozvolu i jednostavno sam radila što sam željela.
Postala sam osoba koja se – iskreno – ne obazire.
Nije me briga za toliko, toliko, toliko stvari u mom svakodnevnom životu, pa sam odlučila da mišljenje ljudi o meni, osim ako su to ljudi koji mi zaista znače – prijatelji, obitelj i neki kolege s posla – nije bitno – i zapravo ne moraju biti dio mog života.
Ali mi je stalo do ženskih prava, do izgradnje zajednice pisaca koji se bave humorom o kulturi. Stalo mi je da prikupim novac za kuću u kojoj želim živjeti jednog dana.
Stalo mi je do mnogo toga. Ali mišljenja onih koji ne vole što sam glasna nisu mi važna.
Ako griješim, priznat ću svoju pogrešku. Ali biti samosvjesna žena i biti opsjednuta time da se drugima svidiš su dvije potpuno različite stvari.
Naravno da želim da me ljudi vole, ali ako ne vole, spavat ću mirno.
Želim da moj posao ima utjecaja na druge, ali ako ne uspije, u redu je. Stalo mi je do mnogo drugih stvari.
No, pokušaji impresioniranja drugih i strah od toga nisu na mom popisu prioriteta.
Dugo sam se brinula. Plakala sam danima zbog uloga u kojima nisam bila odabrana. Plakala sam zbog riječi ljudi koji su se šalili na moj račun, o mom životu, s kim sam izlazila i kako sam plaćala stanarinu.
Osjećala sam se grozno u mnogim situacijama jer sam šutjela i željela reći što mislim.
Ali oslobađajuće je kada ti nije stalo.
Kada odlučiš da ti nije važno, oslobađaš se pritiska. Ostavljaš ih bez moći da ti drže lekcije o tvom životu.
Kada odlučiš da ti je svejedno za ljude koji ne zaslužuju tvoje vrijeme, za one koji ne zaslužuju tebe kao osobu – to je oslobađajući osjećaj.
Jer si ti donio tu odluku, ti si gospodar svog života, a svi ostali bi trebali slijediti tvoj primjer.
