Beta je umorno pogledala na pult ispred sebe. Pokazala je mušteriji sve knjige koje je imala na temu Rimljani u Britaniji, a ona joj se nije čak ni zahvalila prije nego što je izašla iz knjižare. Dok je zatvarala vrata za njom, Bet je poželjela do što prije dođe kraj radnog vremena. Njena poslodavka, gospođa Denison je sve vrijeme budno motrila dok je Bet slagala knjige. Bet je imala utisak da je stalno kontroliše. Gospođa Denison je uvijek prema njoj bila učtiva i cijenila je njeno obrazovanje i školu koju je završila.
Međutim, gospođi Denison se nije dopadala njena kratka suknja, boja njene bluze, niti njena dugačka kika koja joj je dopirala do pola leđa. Naročito joj se nije dopadalo što se Beta svako veče vozila na motoru naslonjena na Karla Klovera, koji bi došao da je odveze kući poslije radnog vremena.
– Nisam baš sigurna da je danas trebalo da dođete na posao – obratila se gospođa Denison djevojci. – Nekako ste mi blijedi. Bojim se da ste možda dobili grip. Znate da vlada epidemija.
Kada bi ljudi malo više vodili računa da odmah ostanu u krevetu čim osjete prve simptome sigurno bi doprinijeli da bude manje oboljelih – dodala je oštrim tonom.
– Sasvim se dobro osjećam, gospođo Denison. Hvala vam što brinete za mene. Samo sam pomalo iscrpljena.
U stvari, Bet je bila skoro sigurna da ima grip. Već danima se osjećala veoma loše. Na posao je morala da odlazi, jer inače ne bi imala od čega da živi. Gospođa Denison je sumnjičavo pogledala Bet, a zatim se udaljila vrteći glavom. Kosa joj je djelovala izvještačeno poput neke perike, tako da joj se nikada ne bi pomjerila ni jedna dlaka na glavi. Bet nije izdržala da ne napravi grimasu kada joj je gospođa Denison okrenula leđa. Bilo joj je krajnje neprijatno kada je primijetila da njen gest nije ostao neprimijećen. Ispred izloga je stajao jedan čovjek koji je sve vidio. Njegove tamne oči su je budno motrile. Beta je sa hrpom knjiga koje je imala u ruci, brzo otišla u magacin. Nadala se da čovjek nije neki poznanik njene poslodavke i da joj neće ispričati kako je postupila. Srce je počelo ubrzano da joj kuca kada je čula kako se vrata knjižare otvaraju, a zatim ponovo zatvaraju. Sve je moguće. Bet se sjetila da je i gospođa Denison mogla da vidi šta je ona uradila pošto su u knjižari na svim zidovima bila postavljena ogromna ogledala.
Od prvog dana kada je počela da radi u knjižari Beta je morala strogo da vodi računa o svom ponašanju prema mušterijama. Tražilo se od nje da bude krajnje učtiva, uslužna, ali ne nametljiva. Beta se vratila iz magacina. Pred njom je stajao jedan namršten čovjek. Beta nije mogla da izdrži prodoran pogled njegovih sjajnih crnih očiju i skrenula je pogled. Nastavila je da slaže preostale knjige na pultu. Učinilo joj se da je čovjek koji je ušao u knjižaru bio veoma visok i da je bio dobro obučen. Vjerovatno je spadao u imućnije ljude.
Betu je odjednom oblila vrućina. Da li je to bilo zbog straha od neznanca ili zbog slabosti koju je osjećala već danima? Naslonila se na pult i zatvorila oči, ali se osjećala još gore. Zatim joj se počelo vrtjeti u glavi, kao da se cijela prodavnica okreće oko nje.
Izgleda da je kod mene nastupila kriza, pomislila je Beta.
Gospođa Denison i crnomanjasti čovjek su se nagnuli iznad njje i pažljivo su je posmatrali.
– Znala sam da će se ovo dogoditi – primjetila je gospođa Denison. – Sada je nekako moram odvesti kući, a pojma nemam kako da to izvedem. Nikako ne mogu napustiti knjižaru.
– Ništa ne brinite, gospođo. Moj automobil je parkiran iza ugla. Ja ću odvesti gospođicu kući – predložio je nepoznati čovjek.
Cijeli roman “Neću više patiti”