Dogodilo se i prije no što sam i pomišljala da se takve stvari događaju. Jednog sam dana, bez najave ili upozorenja, bila pozvana u stražnji dio lokala. Znala sam da su tamo prostorije u koje osoblje nije zalazilo. Osim ureda gospodina Žica koji je vodio ovaj mali „kupleraj“, kako smo nazivali ovu rupetinu, postojale su još neke sobe o kojima se nije mnogo znalo. Pričalo se u tišini, nagađalo i punilo nas znatiželjom. Neke su djevojke šuškale da se u tim stražnjim prostorijama kocka, igra poker, ali ja sam držala jezik za zubima. Naučila sam da je tako najbolje. O onome o čemu nemam pojma, najbolje je ne razgovarati. Bila sam mudra i zato sam bila pošteđena mnogih neprilika. A prilike su dolazile same od sebe.
***
U sljedećih nekoliko godina moj se san počeo ostvarivati. Malo-pomalo postala sam putnica prvog razreda. Visoko društvo, probrano društvo. „Creme de la creme“. Sa mojim „pratiocima“ nestalo je moje nesigurnosti. Doktori, odvjetnici, kriminalci koji su se zvali poduzetnicima, osebujno društvance koje sam skupljala oko sebe. Svi su oni imali svoju priču, a ja sam bila plaćena da ih slušam, pokušam razumjeti, tješim ih u dugim i hladnim noćima. Nije mi bilo teško. Nisam osjećala ništa osim neke tuge prema svima njima. Svi oni, uključujući i mene, bili su tako prokleto osamljeni. No, nisam se opterećivala tuđim sudbinama. Bilo mi je bitno da imam novac, da sam dotjerala svoju ljepotu do savršenstva. Mogla sam biti ono što sam oduvijek željela postati. Sigurna u sebe i moć koju sam isijavala. Na svakom koraku. Moj prvi dobrotvor i mecena Željko uskoro je nestao sa scene. Možda je razmišljao i žalio za onom „starom“ Anom, djevojkom koju je upoznao one večeri u otmjenom restoranu i koju je uveo u to strogo čuvano carstvo. U svijet o kojem sam sanjala. Možda nije mislio da ću se takvom silinom baciti u njega i postati neka druga. Hladnokrvna i proračunata. Uzbudljiva, zavodljiva, peckava, nemilosrdna, ambiciozna ledena kraljica. Godine, ali i posao kojim sam se bavila učinile su da se znam obraniti od ljudi koji me žele povrijediti, da znam pričati o aktualnim temama, da mogu uzvratiti istom mjerom, da se savršeno opušteno i prirodno ponašam kad pričam o svom „poslu“ čak i u skupinama uglednih osoba s kojima sam sve češće dolazila u kontakt. Željko je osjetio onu gorčinu koju osjete svi učitelji kad shvate da ih je učenik prerastao, iliti svi muškarci koji osjete kako im žene uzmiče, a oni ne mogu učiniti ništa da je zadrže. Željko je svoju priliku „profućkao“ one davne večeri kad mi je rekao da ljubav košta i da mu ne pada na pamet da se više ikada zaljubljuje. Te noći sam plakala, ali ubrzo sam shvatila da je imao pravo. Osim toga, činio mi je uslugu. Jer svijet je čekao na mene.
