Slušaj svoje srce, ono će te voditi…
Nakon strasne noći Meg Hamilton uda se za neodoljivog neznanca Niklasa Santosa. Već idući dan stvari se drastično mijenjaju. Neodoljivi ljubavnik pretvara se u običnog gada. Svatko putuje na svoju stranu – Meg u Australiju, a Niklas u Brazil. Međutim, godinu dana poslije Meg posjećuju Niklasovi prijatelji koji joj kažu da je Niklas nepravedno osuđen i da je u zatvoru u São Paulu. Traže od nje da ga posjeti, jer je to jedina šansa da se dokaže Niklasova nevinost. Može li Meg dati još jednu priliku ljubavniku koju je zaveo i potom tako grubo odbacio? Mogu li osjećaji nadvladati razum? Ipak, oni su bračni partneri, makar samo na papiru. Ali između njih je tako jaka kemija… tako snažna privlačnost…
“Meg nije imala mnogo razloga za željenje. Imala je lijep stan u blizini Bondi Beacha1 – ali kako je radila po 12 sati dnevno, nikad nije stigla uživati u njemu, a uvijek je nešto na poslu zahtijevalo njezin angažman i za vikend: trebalo je doći do nekog potpisa ili pročitati neki ugovor. Nikad kraja tome.
»Danas popodne idemo pogledati nekoliko nekretnina. ..«, i dalje je pričala njezina mama dok se u prolazu pokraj Meg nešto zbivalo.
»Pa nemojte se obvezivati ni na što dok ja ne dođem«, upozorila ju je Meg. »Govorim ti ozbiljno, mama.«
Pogledala je krajičkom oka i ugledala dvije stjuardese kako pomažu jednom gospodinu. Zbog ormarića iznad sjedala nije mu mogla vidjeti lice, ali na temelju njegove tjelesne građe nije izgledao kao da mu treba pomoć.
Bio je visok i atletski građen, i prema onome Sto je Meg mogla vidjeti činilo se da je i više nego sposoban sam odložiti svoj laptop u ormarić iznad sjedala, ali stjuardese su se užurbale oko njega, uzele mu jaknu ispričavajući se dok je on krenuo sjesti na mjesto pokraj Meg.
Kada mu je ugledala lice, Meg koja se ionako naprezala da se usredotoči na razgovor s majkom, potpuno je izgubila koncentraciju. Muškarac je bio izuzetno privlačan, s gustom i ošišanom crnom kosom koja je bila tek trunčicu preduga pa mu je padala preko čela. Imao je ravni rimski nos i visoke jagodice. Zapravo, imao je sva obilježja vrlo zgodnog muškarca, ali njegova su usta bila najzanimljivija – savršeno oblikovana, poput tamnocrvene mrlje u crnilu njegove neobrijane brade, i iako su usne bile namrštene, bile su jednostavno prekrasne.
Nakratko je zimuo prema Meg dok je sjedao pored nje.
Očito netko nije bio presretan!
Kad je sjeo, Meg je osjetila njegov miris – mješavina skupe kolonjske i mirisa muškarca – i iako se nastojala usredotočiti na ono što joj je majka govorila, Megin je um ođlutao prema poprilično napetom razgovoru koji se odvijao pokraj nje dok su stjuardese nastojale udovoljiti muškarcu kojem, čini se, nije bilo lako udovoljiti.
»Ne«, obratio se stjuardesi. »Ovo će biti sređeno po mojoj volji čim poletimo.«
Glas mu je bio dubok i bogat, i s naglaskom koji Meg nije mogla točno odrediti. Možda španjolski, pomislila je, ali nije bila posve sigurna.Ono u što jest bila sigurna bilo je da mu je priđala i previše pažnje.
Ne svjesno, naravno – i dalje je nastavila razgovarati sa svojom majkom, istovremeno vrteći pramen kose oko prsta – ali nije mogla prestati prisluškivati razgovor koji je se uopće nije ticao.
»Još jednom«, rekla mu je stjuardesa, »ispričavamo vam se zbog neugodnosti, gospodine Dos Santos.« Zatim je obratila pozornost na Meg i iako je bila ljubazna i uslužna, stjuardesa nije baš bila toliko uslužna kao maloprije s Meginim suputnikom. »Morate isključiti mobitel, gospođice I lamilton. Uskoro polijećemo.«
»Sada zaista moram ići, mama«, rekla je Meg. »Vidimo se kad stignem.« S uzdahom olakšanja isključila je mobitel. »Najbolja stvar kada letite avionom«, rekla je ne obraćajući se nužno njemu.
»Nema ničeg dobrog u letenju«, stigao je njegov oštri odgovor dok je avion počeo rulati pistom. Vidjevši njezine podignute obrve, ublažio je riječi. »Barem ne danas.«”
