Svaka osoba nosi svoje vlastite želje i misli u vezi sa smrću, koje se mogu znatno razlikovati, ovisno o iskustvima, uvjerenjima i emocionalnom stanju. Mnogi ljudi, prema svojim osobinama i stanju, imaju različite pristupe i želje u pogledu načina na koji bi željeli napustiti ovaj svijet. Na primjer, oni koji pokazuju karakteristike shizofrenije mogu imati želju da njihov odlazak prođe nezapaženo i bez previše uznemiravanja, dok ljudi koji pate od epilepsije, usprkos svojim teškoćama, često žele biti aktivno uključeni u svoje posljednje trenutke, želeći kontrolirati kako će ti trenuci izgledati. Slično likovima iz bezvremenskih književnih djela, poput onih koje je stvorio Shakespeare, Cycloid, osoba koja teži harmoniji, žudi da napusti ovaj svijet okružena voljenima, tražeći mir i povezanost.
Za mnoge ljude, posebice onima skloni anksioznosti i neizvjesnosti, posljednji trenuci života postaju nešto o čemu stalno razmišljaju. Oni se često usmjere na to kakvi će biti ti trenuci, maštajući o tome gdje će umrijeti i tko će biti prisutan u tom trenutku. Neki od njih zamišljaju sebe kako mirno odlaze u zoru, dok gledaju zalazak sunca na obali mora, dok drugi biraju slikovite planine ili mirnu šumu kao svoje posljednje odredište. Ovi ljudi mogu osjećati potrebu da predviđaju svoj kraj, nastojeći kontrolirati kako će njihova smrt izgledati, jer smrt predstavlja neizbježan kraj svega onoga što su živjeli.
- Međutim, jednoga dana jedan monah, s dubokom smirenostom, podijelio je sa mnom misao koja je u meni ostavila snažan utisak. Rekao je: „Ne brinem šta će biti kada odem, niti ko će biti tamo. Ono što mi je zaista važno je umiranje u molitvi, zahvaljivanje Bogu za blagoslove života i priliku da budem dio Njegove veličanstvene kreacije.” Ove riječi, jednostavne ali duboko uzvišene, otkrile su mi jedan sasvim drugačiji pogled na smrt. Umjesto da se usmjeravamo na strah od nepoznatog ili želju za kontrolom vlastite smrti, trebamo se posvetiti zahvalnosti za dar života, usmjereni na to da umremo u miru s Božjom voljom, zahvalni za sve što nam je život pružio.
Nakon brojnih razgovora sa pacijentima i razmišljanja o vlastitim iskustvima, došao sam do dubokog uvjerenja da naša istinska uloga nije otkrivanje nečega izvan samog postojanja, niti konstantno traganje za odgovorima na pitanja koja nikada nećemo moći potpuno razumjeti. Naša prava odgovornost leži u tome da prihvatimo život u njegovom najpunijem, najljepšem i najčišćem obliku. To znači živjeti svaki trenutak s punim svjesnošću, ljubavlju i poštovanjem, razumijevajući da je svaka sekunda života dar koji treba cijeniti.
Iako je smrt neizbježna, to nas ne treba obeshrabriti da ne uživamo u svakom iskustvu koje život donosi. Život nije samo niz trenutaka koji se neizbježno završavaju, već zbir prekrasnih iskustava koja nas oblikuju, povezuju nas s drugima i ostavljaju tragove u svijetu. Da bismo ostavili trajno nasljeđe, potrebno je ulagati u ljubav i odnose, posvetiti se njegovanju naših porodica, prijatelja i svih koji su nam bliski.
Tih ljudi, koji nas zaista razumiju i vole, koji su proživjeli zajedno s nama naše najuzbudljivije, ali i najteže trenutke, bit će oni koji će čuvati naše sjećanje. Oni će ga prenositi i održavati živim u svojim srcima, čak i nakon što nas ne bude, osiguravajući da naša prisutnost nikada ne bude potpuno izgubljena. Na taj način, smrt može biti samo prelaz, a ne kraj, jer ljubav koju smo dali i primili ostaje zauvijek.
