1218
Ljubavni romani

Preveliko iskušenje

Već se uveliko bilo smračilo i kroz Čiklanu nije više trebalo da prođe nijedan voz toga dana, tako da su dva šaltera na malenoj železničkoj stanici bila zatvorena. Boniti nije zato preostajalo ništa drugo nego da iz prazne čekaonice pređe u bar preko puta, koji je jedini još radio, kako bi tamo, posle napornog i dugog putovanja, popila kafu, dok njeni konačno ne stignu po nju, kako je telefonom pre njenog polaska iz Engleske dogovoreno.
Sedela je leđima okrenuta šanku za kojim su, o nečemu vrlo živo razgovarajući, stajala dvojica mladića i pili svoje piće. lako je želela da ostane smirena, to joj nije polazilo za rukom. Nikako nije shvatala šta je to njenog dedu moglo omesti daje ne sačeka te večeri na stanici, ili da Kalderona ne pošalje. Svaki čas je gledala na sat, očekujući da će se neko od njih dvojice vrlo brzo pojaviti.
U jednom trenutku, nehotice je čula deo razgovora između one dvojice mladića za šankom, i tu se najednom zainteresovala da i dalje osluškuje. Nepoznati mladići su u nekoliko navrata spominjali upravo imanje njenog dede i to na način koji nije bio mnogo pohvalan.
– Tu se, izgleda, već dugo tapka u mestu! – prokomentarisao je, između ostalog, jedan od dvojice muškaraca.
– Ma, daje samo to u pitanju! – odmah se na to nadovezao onaj drugi. – Stari Vaskez uopšte više nije zainteresovan za taj posao!
– Ako je tako, ako mu ne ide s pomorandžama, zašto se onda ne opredeli za drugu kulturu? Šteta je da imanje tako propada! Uostalom, on bi tu svoju plantažu mogao, u krajnjem slučaju, i da proda! -izrekao je opet prvi.
– Naravno da bi mogao! – potvrdio je drugi.
A onda se razgovor odvijao na sledeći način.
– Jesi li već pokušavao da ga ubediš? Rekao si da se njegova plantaža graniči s tvojom, da bi, možda, mogao da se proširiš, ako bi stari pristao da proda svoju plantažu?
– Naravno da jesam pokušavao, ali znaš, valjda, kakav je Vaskez?
– Nisi uspeo da ga ubediš?
– Nisam, naravno.
– Nije ni čudo! Kakav tvrdoglavi matorac!
I onda su njih dvojica ustali od šanka i izašli iz bara.
Bonita, iako joj je u jednom trenutku bilo krivo Stoje njenog dedu neko nazvao tvrdoglavim matorcem, ostade da i dalje sedi za stolom, i da jednostavno iščekuje kada će se već jednom neko od njenih pojaviti. Uzgrednim pogledom na sat konstatovala je samo da je prošlo već više od pola sata otkako je njen voz ušao u železničku stanicu u Čiklani.
Sačekaću još malo, najviše desetak minuta, odlučila je tada, ispijajući poslednji gutljaj kafe, upravo u momentu kada se na vratima bara opet pojavio jedan od one dvojice muškaraca, onaj koji je, ako je dobro shvatila, pokušavao da kupi dedinu plantažu pomorandži, a koja, izgleda, sada nije više donosila prihod kao nekad, u vreme kada je ona bila dete, kada je na dedinom imanju po čitava leta provodila.
– VI ste još ovde? – obratio joj se iznenada taj mladić.
Pogledala ga je zbunjeno.

– Pitao sam se da li vam je nešto potrebno. Pretpostavljam, u stvari, da nemate nameru da ovde provedete čitavu noć. Mogao bih da vas odvezem tamo gde ste namerili.
– Hvala, nije potrebno. Neko će već doći po mene. Htela sam samo da prvo popijem kafu na miru, pa da se tek posle javim svojima -odgovorila je Bonita, vadeći iz torbe mobilni telefon. – Moj deda je stari Vaskez koga vi i vaš prijatelj, rekla bih, malopre niste štedeli!
– Vaskez? – ponovio je mladić. – Vi ste čuli moj razgovor sa Eliotom?!
– Jesam – potvrdila je Bonita, dodajući da je to, naravno, bilo nehotice.
– Izvinite, ali… – tek sad se muškarac dosetio da bi devojka mogla biti ljuta zbog onoga što je maločas čula. – Eto kako čovek može biti neoprezan! – konstatovao je.
– Dozvolite mi da telefoniram! – uzvratila je na to devojka, tipkajući brojeve.
– Da, da… Sačekaću samo da čujem da li će neko od Vaskezovih doći po vas! Ako ne, rekoh vam, mogu vas ja tamo odvesti! Ionako idem baš u tom pravcu…
– Nema potrebe! – uzvratila je Bonita, pomišljajući kako joj stvarno nije potrebno da se tu sada nadmeće sa nepoznatim.
– Ipak, sačekaću… – bio je i dalje vrlo uporan onaj muškarac.
Bonita na to nije ništa odgovorila.
Kućepazitelj Hoze joj je, sa druge strane žice, rekao da je, izgleda, došlo do neke zabune, jer, koliko on zna, stari gospodin misli da ona tek sutra uveče stiže u Čiklanu.
– Gospodin Mateo je otišao do grada, rekao je da će se vratiti kasnije nego inače, a mladi Kalderon je otišao poslom rano jutros… -objasnio jc kućepazitelj, ne malo iznenađen činjenicom da je unuka starog gospodina već doputovala i da čeka na železničkoj stanici. – Ne znam šta da kažem, kako da vam pomognem – zbunjeno je još dodao, i devojci sad beše krivo što je, očigledno, ražalostila starog kućepazitelja.
– Ne brinite, snaći ću se ja već nekako… – odgovorila je zato, istovremeno svesna da joj sada ne preostaje ništa drugo nego da prihvati uslugu koju joj je čas pre ponudio onaj neznanac. Jer, koliko je pre toga konstatovala, ni na taksi stajalištu ispred železničke stanice sada više nije bilo nijednog taksi vozila.
– Znači… – osmehnuo joj se onda muškarac, kada je završila razgovor. Bilo je, valjda, očigledno da je on po njenom licu shvatio da će, ipak, morati sa njim. -… moraću ja da vas povezem.
– Izgleda… – osmehnula se Bonita, iako joj je bilo krivo što mora da prihvati uslugu čoveka sa kojim njen deda, očigledno, nije u dobrim odnosima.
– Nemate mnogo izbora… – prokomentarisao je nepoznati muškarac, istog se trenutka još nečeg veoma važnog dosećajući. – Čak i po cenu da se vaš deda na vas naljuti što ste prihvatili moju uslugu, bolje je da pođete… Inače, jasno vam je, valjda, iz onoga što ste malopre čuli, da to vašem dedi neće biti pravo?
Bonita je na to klimnula samo glavom, zaključujući daje bolje da se deda na nju i naljuti nego da na ovoj pustoj železničkoj stanici presedi čitavu noć.

Ostatak sadržaja samo za članove.
Uloguj se Pridruži se
Ocjena čitalaca
[Ukupno: 1 Average: 1]