Vraćam se kući

Čitajte besplatno ispod

ODLOMAK:Lisa se čak i sama sebi čudila kako se brzo i bez trauma snašla u Philadephiji. Molbu za to radno mjesto poslala je uopće ne vjerujući da će ga dobiti, ali, čini se da joj se sreća konačno počela smiješiti. Da nije tako, tko zna gdje bi završila i kako bi se osjećala. Vjerojatno bi je u konačnici mnogi doživljavali kao “sirotu malu bogatašicu”.
Nekad je mogla tek maštati da će postati asistentica na odjelu za dječju književnost na nekom fakultetu.
I baš to radno mjesto bilo je najvećim razlogom da joj je život krenuo nekim novim smjerom. Dakako boljim. Čvrsto je počela vjerovati u to.
I da joj se Tea, najbolja prijateljica, nije uporno javljala, pa i sumnjičavo vrtjela glavom kad bi joj rekla da se dolaskom ovamo preporodila i konačno našla sebe, zasigurno bi sve ono što je doživjela doma, već davno bilo odloženo u “pretincu zaborava”.
Ovako bi se, kad bi ona nazvala, sjećala njezinih ne baš blagih rečenica izrečenih nakon što je čula što da se ona odlučila otići:

-Praviš gluposti! Ovdje imaš sve, a ideš u nepoznato. Ne znam je li sve to što ti se desilo takvo kako ga ti doživljavaš, ili ima u tome najviše tvoje preosjetljivosti. Pa mi svi znamo kakva je Debra. Ali u toj priči nije nedužan ni Dave. Dapače. No bez uvrede, kako ti se uopće takav tip mogao i sviđati? On je običan plejbojčić koji si je najvjerojatnije zadao u zadatak da će obje sestre osvojiti, možda se s nekim i okladio da će mu to uspjeti, a zapravo mu nije bilo stalo ni do jedne. Glupan nad glupanima! Ali, ako baš hoćeš pravu istinu, više smo ga svi mogli vidjeti uz Debru nego uz tebe. Jer oni dvoje su si slični. Oboje imaju sve osim pameti, ali, dakako, oni toga nisu ni svjesni. Jer i za to treba mozak.
A ta natjecanja između tebe i sestre bi zbilja trebala prestati. I ne ljuti se, ali nije samo Debra kriva za to. Tebe smo uvijek svi držali starijom i pametnijom, pa ako baš hoćeš i obrazovanijom, a to bi trebalo značiti i da ćeš kontrolirati svoje postupke. A ispalo je drugačije. Ti se ljutiš, daješ materijala svima da kažu ono što ne zaslužuješ i zapravo, ma kako se ti pravdala i što rekla, ali tvoj odlazak iz New Yorka nalikuje na bijeg. Samo ja ipak ne znam od čega bježiš.
Sjetila se Lisa i svake svoje rečenice koju je tada izgovorila:

-I da se nije desilo to što jest, ja bih otišla. Naprosto me nešto gušilo u okruženju u kojem sam živjela. Znam da zvuči neskromno jer imala sam sve osim mira. Onog duševnog. Ali ni s ljubavlju se nisu baš nabacivali moji roditelji prema nama dvjema.
Tea se bojala dalje nastaviti razgovor jer je iz riječi svojih roditelja štošta slušala o odnosu Woodovih prema kćerima, a držala je da u tome ipak ima istine.
I na tome je razgovor stao.
Tea je očito procijenila da je besmisleno trošiti riječi na nešto što je u prijateljičinoj glavi zacementirano.

Ocjena čitalaca
[Ukupno: 2 Average: 4]

Komentariši