Cijeli region se već tri dana oprašta od legendarnog pjevača narodne muzike Halida Bešlića a ono što svi ističu je da je prije svega bio jako dobar čovjek. Danas govorimo o jednom njegovom hitu.
Halid Bešlić, koji je preminuo u Sarajevu u 72. godini, iza sebe je ostavio mnogo stvaralaštva. Njegove pjesme nisu se izvodile samo na koncertima, već su postale uobičajena pojava u svakodnevnom životu. Pjevale su se na slavljima, obiteljskim okupljanjima iu trenucima tuge. Pjesme poput “Miljacke”, “Prvog poljupca”, “Neću, neću dijamante” i “Sarajevo milo moje” vezale su se za kolektivno pamćenje cijele regije. Ove pjesme imaju generacijsku namjenu i ostavljaju neizbrisiv trag u kulturnoj baštini Balkana. Jedna od njegovih najslavnijih pjesama, Vraćam se majci u Bosnu, dovela je do kontroverzi.
- Dugo se namjeravalo posvetiti Suzani Mančić, no stvarna je priča bila drugačija. Tekst pjesme inspiriran je mladom ljubavi njegovog sina Emira, koji je bio u vezi s Beograđankom Draganom. Iz te priče rodila se pjesma koja će zauvijek ostati s nama. Kasnije je i sama Mančić priznala da pjesma ne bi bila primjerena njoj, jer Halida u to vrijeme nije ni poznavala. Ova pjesma pokazuje koliko se često osobna iskustva pretvaraju u univerzalne poruke koje razumiju tisuće ljudi. Dok su se neke pjesme temeljile na osobnim pričama koje su bile intimne, druge su bile posvećene zemlji ucjelini.
“Romanija” je pjesma koja je gotovo obavezna na dodacima i drugim okupljanjima. Halid se nadao da će pjesma predstavljati duh njegovog kraja, pa je svoju ljubav prema muzici posvetio rodnom kraju i izrazio svoja osjećanja kroz riječi i melodiju. U toj pjesmi spojile su se etničke, vjerske, političke i glazbene komponente pjesama, stvarajući državnu himnu Rumunjske. Bešlić je na taj način pokazao kako slikar može prenijeti duh svog zavičajnog kraja i predstaviti ga široj publici. Njegovo stvaralaštvo uvijek je pratilo iskreno osjećanje. Njegov glas bio je poznat po svojoj udobnosti i snazi, a emocija koju je pustio natjerala je ljude diljem Balkana da se osjećaju povezanima s njegovom glazbom.
Pjevao je ljubav između muškarca i žene, kao i ljubav prema domovini, druženju i samom životu. Ta je iskrenost bila uzrok opstanka njegovih pjesama i kontinuirane popularnosti danas. Nakon njegove smrti, Sarajevo mu je posvećeno na način vrijedan legende. Građani su svi zajedno i sa sinom Dinom pjevali pjesme koje su opisivale njihove živote. Nije to bila samo ispraćajna proslava, već izjava da je Halidovo naslijeđe još uvijek živo. Slične račune iznio je i Al Jazeerin odjel za Balkan, pripovijedanje naglašava da je njegova glazba funkcionirala kao poveznica između ljudi različitog podrijetla ili zemlje. Kada se posmatra iz šire perspektive, evidentno je da Khalid nije bio samo pjevač.
Predstavljao je emocije, predanost i povjerenje. Njegove su pjesme dosljedno opisivale njegovo podrijetlo i mjesto, ali su također bile generalizirane. Upravo zato su ih slušali i izvodili ljudi od Slovenije do Makedonije. Dnevni avaz smatra da je Halid bio slikar koji je znao spojiti popularnu glazbu s moderniziranim zvukom, skladao je pjesme koje su bile tradicionalne i moderne. Značaj prijateljstva i suradnje vidljiv je u njegovim inicijativama. Kantautori poput Nazifa Glive i Mirka Šenkovskog bili su Jeronimu ne samo partneri, nego su ga poznavali i poštovali.
Upravo su zato pisma koja su mu pisali bila toliko osobna i emocionalno intenzivna. Kako je Oslobođenje dokumentiralo, te pjesme nisu bile planirane, već su rođene iz povjerenja i zajedničkog iskustva života. Ovo je ključ koji je doveo do njihovog vječnog zelenila. U glavama svojih poklonika, Khalid je još uvijek vječni pripovjedač ljubavnih priča. Kad se u slavlju prepozna “Miljacka” ili kad utihne “Sarajevo, grade moj”, očito je da se njegova glazba proteže kroz prošlo vrijeme i prostor.
Komunicira među generacijama, priziva uspomene i stvara osjećaj zajedništva. Legende poput Halida Bešlića nikad se ne ostavljaju. Njegove pjesme i dalje su popularne u srcima ljudi, a priče uz koje se vežu prenose se kao dio kulturne baštine Balkana. Otišao je s više od glazbe: otišao je s uvjerenjem da umjetnost može biti i osobna i univerzalna.