Otac Saše i Dejana, Zoran Matić prvi put se obratio medijima povodom svojih sinova. “Bile su lijepe i imale su mnogo prijatelja ovdje. Primjerice, na ispraćajima dvadesetak djece željno iščekuje naš dolazak” Bilo je to nevjerojatno iskustvo, svi su ih obožavali i ta ljubav je ostala i dan danas.
Oni su samo normalna djeca koja su dobro odgojena; Kaže se da škola počinje kod kuće, a ja vjerujem da je to primjer”, rekao je Zoranov otac. Na pitanje kako su se ponašali kao djeca, odgovara: Bili su izvanredni po ponašanju, bili su poslušni.
Dok sam donekle podržavao autoritarniji pristup, njihova ljubaznost bila je vrlo pohvalna i prihvatljiva “Čim su postali punoljetni za govor, počeli su razgovarati, samo bi uključili radio da puste glazbu i to je bilo sve.
Saša je malo napredovao, ali vokalno je na razini Dejana. Saša ima veću popularnost što je stariji i zato mi je prvo najviše žao što Dejan nije završio fakultet i to sebi ne mogu oprostiti. moga sela.” Na pitanje o strožem pristupu, posebno kod nužnosti završetka škole, odgovara: – Njihove su obveze priznate, a ja sam prema njima držao strogi pristup.
Najvažnija stvar koju treba naučiti je kada netko kaže da je nešto zabranjeno, to je zaista zabranjeno, te naučiti razloge za takve zabrane. Pustiti djecu da trče po svome nije iz obilja ljubavi. Zato se i uzgajaju. Ipak, dok su odrastali, Sasha mi je rekao “Cal, bio si u pravu u vezi svega”, iako su im se tijekom godina formiranja moji izbori možda činili potpuno neskladnima.
Kako je primijetio Matićev otac, Zoran, njihovo je kućanstvo cijelo vrijeme bilo puno glazbe. U takvom okruženju Saša je počeo svirati s tri godine, počevši na maloj ruskoj harmonici koju je dobio od majke, učeći je sam svirati. Nakon toga, kad smo se preselili u Beograd, i on je tamo išao u glazbenu školu i sve je bilo postavljeno kako je trebalo biti. Zoran je zatim opisao probleme koje su imali njegovi sinovi, objasnivši da im je prelazak iz Drvara u Beograd jako teško pao.
Suočili su se sa stvarno velikim izazovima. Nakon što smo se preselili u Beograd, putovao sam s njima u Drvar 12 puta godišnje. Ove godine ipak dolazim šesti put. Trudio sam se da im pružim sve što im život nudi i mene zaista nikada nisu oskudijevali – kaže otac Zoran. Prema Zoranovim riječima, nakon završetka školskih dana dolazilo je vrijeme za priredbe i kazališne predstave tijekom kojih nije osjećao nikakav strah.
Saša je počeo pjevati po beogradskim klubovima, gdje se preko noći afirmirao i proslavio. Imao je ljude koji su izlazili iz svake publike da zastanu i slušaju ga kako pjeva. Oni koji su imali sreću da se nađu među tim ljudima kasnije će reći: “Bravo. Zoran je otvoreno pričao o životnim problemima s kojima se susreo s bratom tijekom njegova odrastanja i rekao: – Mislim da sam najsretniji čovjek zahvaljujući njima kako sam odgajan njih – rekao je otac slavne braće.
Rekao sam mu da ne smije misliti da jer ne vidi, ima veliki problem. Ima puno gorih stvari. Dakle, on je odgojen da može živjeti normalnim životom, jer to je ono što se računa. Kako je čovjek izgubio vid? Moja žena i ja učinili smo sve što smo mogli da otkrijemo istinu.
Bili smo u Njemačkoj i posjetili smo Rim. Profesor je vodio odjel za oftalmologiju na glavnoj klinici u Rotterdamu i bio je naš ključni kontakt.
Rekao sam mu da želim da ga posjetim tamo, ali on je rekao da će doći u Herceg Novi. “Njihov vid je ozbiljno ugrožen; predozirani su kisikom. Oni su otrovani.” “To je moglo rezultirati oštećenjem mozga”, napominje na sreću. Sretan aspekt ovog nesretnog događaja je što su, iako su izgubili vid, pokazali da lijeka trenutno nema nigdje u svijetu.
