U današnjem članku želim da se osvrnem na temu koja posljednjih godina izaziva sve više brige i pitanja. Kao neko ko često piše o problemima koji dotiču svakodnevni život ljudi, osjećam potrebu da ovu temu približim na jednostavan, ljudski način, jer iza svakog statističkog podatka stoji realna priča i nečija sudbina.
Pitanje penzija oduvijek je bilo osjetljivo, ali posebno pogađa one koji su veliki dio života proveli radeći za minimalac. Mnogi su dvadeset i više godina bili prijavljeni na najnižu osnovicu, uvjereni da će im kasniji život ipak donijeti makar osnovnu sigurnost. Međutim, realnost pokazuje nešto sasvim drugo. Čak i kada se penzije povećaju, makar i za značajan procenat, to ne znači da je život u starosti postao lak.
Nedavno povećanje od oko 15% mnogima je donijelo kratko olakšanje, ali prosječna penzija koja danas prelazi oko 45.000 dinara i dalje je daleko od iznosa koji bi mogao pokriti troškove svakodnevnog života, pogotovo u trenutnim okolnostima i rastu cijena.
Za one koji su ostvarili 20 godina radnog staža, i to gotovo u potpunosti na minimalcu, očekivanja su još skromnija. Takvi radnici, koji nemaju dodatne beneficije, posebne uvećane osnovice ili dodatne prihode, obično se susreću sa penzijama u rasponu od oko 22.000 do 30.000 dinara. I taj iznos nije univerzalan – on zavisi od godine u kojoj je staž ostvaren, visine minimalca u tim periodima, kasnijih usklađivanja i eventualnih specifičnih prava kao što su invalidske ili porodične penzije. Drugim riječima, sistem je izgrađen tako da se penzija ne određuje onim što ste fizički radili ili koliko godina ste proveli u radnom odnosu, već isključivo na osnovu uplaćenih doprinosa. A ko je imao najnižu osnovicu – dobija i najnižu penziju.
- Ovo objašnjava zašto je iznos penzije toliko nizak čak i nakon povećanja. Starenje se ne finansira godinama života provedenim na poslu, već visinom doprinosa koje ste za to vrijeme uplaćivali. To znači da oni koji su kraće radili, radili za malo ili imali prekide u stažu – sve to osjete u izračunu na kraju radnog vijeka. Zato danas mnogi ljudi u starosti žive sa primanjima koja jedva mogu da podmire najosnovnije – lijekove, račune, prehranu i druge neophodne troškove svakodnevice. Posebno je teško onima koji imaju hronične bolesti, jer najveći dio penzije odlazi upravo na terapije i medicinske potrebe koje se povećavaju sa godinama.
Ipak, postoje određeni izuzeci u sistemu u kojima penzija može biti viša od očekivane. To se odnosi na ljude koji su u prošlosti bili politički, vjerski ili ideološki progonjeni, kao i one koji su ostali bez posla i kasnije prošli proces rehabilitacije. U takvim slučajevima mogu se priznati dodatne godine staža, uračunati povoljniji koeficijenti ili ostvariti posebna prava na nadoknadu. Ovaj slučaj obuhvata mali broj ljudi, ali je važno da svako ko misli da spada u tu kategoriju provjeri mogućnosti.
Ipak, i uz sve to jasno je da povećanje penzija samo po sebi nije dovoljno. Troškovi života rastu mnogo brže od penzijskih primanja, što znači da se jaz između onoga što je potrebno i onoga što penzioneri mogu da priušte stalno produbljuje. Starije osobe najviše troše na zdravlje, često pomažu svojoj djeci i unucima, a istovremeno se suočavaju sa finansijskom nesigurnošću koja postaje sve veća.
- Zbog toga je penzionerima potrebna veća podrška društva, ne samo kroz cifre koje se isplaćuju svakog mjeseca. Potrebna im je bolja zdravstvena zaštita, pristupačnija terapija, veća socijalna briga i efikasniji programi pomoći. Starost ne bi smjela biti vrijeme straha, već vrijeme u kojem čovjek najzad može da živi mirnije nego ikada.
Novac, iako nije jedino mjerilo kvaliteta života, predstavlja osnov za mir, sigurnost i stabilnost. Kada se govori o brojevima, procentima i usklađivanjima, često se zaboravlja da se iza svake penzije krije jedna duga životna priča – godine rada, žrtve, propušteni trenuci, odricanja, briga o porodici i doprinos društvu. Ljudi koji su danas penzioneri proveli su decenije radeći, često pod pritiskom da ne smiju da izgube posao, uz bolove, umor i strah, uvjereni da će im starost donijeti ono što su zaslužili – bar malo mira.
Zato je i osjećaj razočaranja mnogih penzionera potpuno razumljiv. Očekivali su sigurnost, a dočekala ih je briga. Očekivali su mir, a dobili su račune. Očekivali su priznanje za život proveden u radu, a suočili se sa realnošću u kojoj se svaki dinar mora pažljivo prebrojati. I upravo zbog toga, svaki razgovor o penzijama mora da počne od ljudi – a ne od brojki
