Radim u jednom malom, običnom kafiću. Ništa specijalno – par stolova, mirna muzika i stalni gosti. Među njima je bio jedan par – momak i djevojka, dolazili su svake sedmice. Uvijek su sjedili u istom ćošku, naručivali isto piće i dugo razgovarali. Nisu bili bučni, nisu se ni pretjerano isticali, ali im je lice uvijek bilo nasmijano. I jedno prema drugom su gledali onim pogledom… znate onaj pogled pun topline, koji se ne može lažirati.
Navikao sam na njih. Nekako mi je to postala rutina – njihova posjeta, njihova tiha prisutnost, onaj osjećaj da ljubav ipak postoji. I onda – prestali su dolaziti. Jedna sedmica, pa druga… pa mjesec dana. Nisu se pojavili. Prošlo je skoro dva mjeseca, kad jednog dana – ulazi on. Sam. Sjeo za onaj njihov sto u ćošku, naručio isto što i uvijek. Sjedio je mirno, gledao kroz prozor, bez osmijeha, bez riječi. Pogled mu je bio… slomljen. Otišao je nakon pola sata. I više se nije vratio.
Iskreno, s vremenom sam ih zaboravio. Takav je posao, gosti dolaze i odlaze, svako ima svoje razloge. I onda – skoro godinu dana kasnije, ulaze u kafić. Oboje. Sjedaju na isto mjesto. Isti osmijeh, ista tiha radost, kao da nikada nisu ni prestali da dolaze. Ne znam šta ih je razdvojilo, niti šta ih je opet spojilo, ali u tom trenutku – vjerujte mi – mislim da sam bio srećniji od njih.
Nisam im ništa rekao. Samo sam donio njihovu staru narudžbu, nasmijao se i poželio im lijep dan. Nekad ne moraš da znaš cijelu priču da bi znao koliko je nešto vrijedno.
Zato – volite se ljudi. Nije važno koliko traje, važno je koliko vrijedi. Ljubav je najljepša stvar na svijetu.