Ima li priviđenja? – upitala se. Neka vrst leša leži na podu njene dnevne sobe, a ona ga gleda s divljenjem, kao neka djevojčica koja luduje za krimićima.
Suspregnuvši dah, dodirnula je jedan gležanj, a tijelo se odmah pomaknulo i dubok muški glas je prijeteći progunđao:
– Ti si užasno stvorenje! Vidjet ćeš kada te ščepam! Ovo je posljednji put da te tražim.
Znači, to nije leš! Sibyl je odskočila jedan korak i uhvatila se za naslonjač, dok se ono tijelo polako pojavljivalo ispod divana.
– Nadam se! – silovito je odgovorila. – Ovo je moja kuća i svakako ste posljednji put stupili u nju, ma tko vi bili! – U međuvremenu se uljez izvukao iz svog skrovišta, i Sibyl mu se mogla diviti u ružičastom svjetlu tog ujanskog zalaza sunca.
– A što se tiče toga da ćete me ščepati, to si izbijte iz glave, gospodine… – Naglo je ušutjela. Gornji dio neznančeva tijela bio je privlačan isto toliko koliko i donji. Moglo bi biti čak ugodno osjetiti njegove ruke na sebi, pomislila je Sibyl. Bio je visok i dobro građen, crte lica su mu bile izrazite i muževne, a kosa crvenkasta i razbarušena.
Gledala ga je iznenađeno kad se pokrenuo prema njoj; u očima mu je svjetlucalo neko čudno svjetlo dok ju je promatrao s divljenjem. Taj ju je pogled razdražio, pitala se kako se usuđuje gledati je tako.
Sva sreća što je njen smeđi kostim od tvida bio stroga kroja pa nije isticao njene obline.
No ta čudna osoba joj je uputila značajan smiješak, koji je na nju djelovao neobično i neobjašnjivo.
– Baš prava šteta – odgovorio joj je on prijazno.
– Što? – Sibyl ga je pogledala sumnjičavo.
– Da mi ne namjeravate dopustiti da vas ščepam kao što ste rekli maloprije.