Elizabeth Buchan
Žena u najboljim godinama
Rose Lloyd ima savršen život. U najboljim je godinama, sretno je udana već više od dvadeset godina, ima dvoje odrasle djece, a kuću i vrt u ljupkoj londonskoj obiteljskoj četvrti uredila je u skladu sa svojim snovima. Radi kao urednica književnog priloga u prestižnoj novinskoj kući u kojoj je njezin muž Nathan jedan od glavnih urednika. Ne pada joj na pamet da bi tu savršenu ravnotežu, koju je davno odabrala nauštrb svoje mladenačke zanesenosti, moglo nešto poremetiti.
No, život je čudna biljka. Nathan će joj priznati da ima drugu, a da je ta druga njezina asistentica Minty. Rose će ubrzo nakon toga dobiti otkaz, a Minty postati nova glavna urednica. Prisiljena početi ispočetka, Rose će nakon početnog očajavanja polako preuzeti kontrolu nad situacijom: pokupit će komadiće svojeg razlomljenog života, dodati malo svježeg ljepila u vidu novih prijatelja i stare ljubavi, a novi mozaik nije ni bolji ni lošiji od prethodnog, jednostavno je – drugačiji.
Duhovitim, na mjestima sjetnim, ali unatoč tome uvijek optimističnim glasom, Rose Lloyd dokazat će da nikada nije kasno za novi početak, a da priliku za sreću samo treba prepoznati.
Odlomak:
“Izvoli”, reče Minty, moja zamjenica i grleno se nasmije. “Upravo je stigla kritika. Tako je radosno osvetoljubiva.” Gurnula je prema meni knjigu Tisuću maslina, autora Hala Thornea, a u knjigu je umetnula kritiku.
Iz nekog sam razloga uzela knjigu u ruke. Obično sam izbjegavala sve što je imalo veze s Halom, ali pomislila sam da jedno odstupanje od tog načela neće ništa promijeniti. Smirila sam se, imala sam posla preko glave, bila sam drukčija, a odluku sam donijela već odavno.
Kada smo prvi put raspravljali o mojem radu na književnom prilogu, Nathan je tvrdio da ću, ostvarim li ikada ambiciju i postanem urednica, na kraju zamrziti knjige. Bliskost rađa narušavanje autoriteta. Odgovorila sam da je Mark Twain to bolje sročio kad je rekao da se iz bliskosti ne rada narušavanje autoriteta nego djeca, i upitala ga ne odražava li njegova primjedba razmišljanja o vlastitom poslu? Odgovorio je: “Glupost jesam li ikada bio sretniji?” i “Samo pričekaj i vidjet ćeš.” (Ovo drugo popratio je jednim od onih svojih ironičnih osmijeha snažnog muškarca, koji su govorili znam-bolje-od-tebe i u kojima sam uvijek uživala.) Zasad nije imao pravo.
Što se mene tiče, knjige su oduvijek donosile neko obećanje i skrivale osjećaj mogućnosti, bilo kakve mogućnosti. U teškim vremenima bile su spasitelji i uže za spašavanje, a dok sam bila mlađa, bile su izvor savjeta pri donošenju odluka. Tijekom godina rada s knjigama, postalo mi je normalno da ih razvrstavam prema dodiru. One debele, grube, na jeftinijem papiru bile su romani u mekom uvezu. Knjige poezije lebdjele su na granici bestežinskog, a krasile su ih široke bijele margine. Biografije su bile teške, pune fotografija i tajni o životima svojih likova.
Tisuću maslina je bila tanka i čvrsta knjiga, tipičan putopis s naslovnicom koja je prikazivala jarkoplavo nebo i ispod njega stjenovitu, samotnu morsku obalu. Doimala se vrućom i suhom, poput one vrste terena gdje vam noge kližu preko sipine, a između nožnih prstiju pojavljuju se modrice.
