Juče se u Zemunu odigrala scena koja je nalikovala na filmski scenario, ali sa stvarnim i potresnim ishodom. Dok je jedna žena šetala psa u Dunavskoj ulici, njen miran korak iznenada je prekinuo čudan i prigušen zvuk koji je dopirao iz pravca obližnjih kontejnera.
Na prvi pogled, činilo se da je riječ o napuštenoj životinji, možda mačetu ili štenetu, ali ono što je uslijedilo šokiralo je sve prisutne.Iz kese među otpadom čuo se tihi plač, a unutra je ležala beba stara svega nekoliko dana, umotana u ćebe i stavljena u plastičnu kesu.
Žena koja je reagovala i spriječila tragediju bila je Maja Miladinović, pedesetjednogodišnja stanovnica Zemuna. Njena intuicija, odlučnost i hrabrost u tom trenutku spasili su jedan mladi život. Iako još uvijek potresena događajem, Maja je kasnije priznala da je osjećaj zahvalnosti što je mogla pomoći ono što je nosi i što joj daje snagu.
- Kako je objasnila, tog dana nije ni planirala da se nađe pored kontejnera. Došla je da nahrani mačke lutalice kojima redovno pomaže. Upravo dok je sipala hranu, začula je neobičan zvuk. Bio je tih i nejasan, čas prisutan, čas nestajao. Iako je mogla da produži dalje i uvjeri sebe da je riječ o nekoj sitnoj životinji, Maja nije odustala. Znala je da se nešto krije iza tih neobičnih tonova.
Vođena instinktom, počela je da pretražuje okolinu. Morala je da preskoči dio smeća i da zaviri i u šipražje. Zvuk se na trenutke udaljavao, pa se opet vraćao, ali je uporna potraga dovela do plastične kese koja je ležala među otpadom. Kada ju je podigla, odmah je osjetila neuobičajenu težinu. U tom trenutku posumnjala je da nije riječ ni o mačetu ni o psu. Kada je pažljivo otvorila kesu, prizor koji je ugledala zauvijek joj se urezao u sjećanje – beba, blijeda i iscrpljena, borila se za vazduh, jer je dotok zraka bio gotovo potpuno prekinut.
„U prvi mah sam mislila da su u kesi mačići ili štenci, jer sam ranije imala takva iskustva. Međutim, kada sam ugledala bebinu glavicu, sve se promijenilo. Znala sam da moram odmah reagovati“, ispričala je Maja.
- Pozvala je nadležne službe i pružila prvu pomoć koliko je mogla, sve dok nisu stigli ljekari. Beba je odmah prevezena u Institut za majku i dijete, gdje je ustanovljeno da se nalazi van životne opasnosti. Ljekari su potvrdili da je riječ o djevojčici staroj oko sedam dana. Ubrzo je otkriveno i da je njena majka tek devetnaestogodišnja djevojka, a cijeli slučaj preuzele su policija i službe socijalne zaštite.
Maja je istakla da joj je najvažnije što je dijete sada sigurno i što je dobilo novu priliku za život. Ali tu se njena priča ne završava. U njenom srcu rodila se snažna želja – da usvoji djevojčicu koju je pronašla. „Nemam svoju djecu, ali imam sve uslove i veliku želju da pružim ovoj bebi dom. To bi bio najsrećniji kraj ove priče“, rekla je ona, dodajući da će se obratiti Centru za socijalni rad kako bi započela proceduru.
Njene riječi odjekuju dubokom emocijom i iskrenom spremnošću da se posveti djetetu. Istakla je da bi voljela da i šira javnost i mediji pomognu da njen san postane stvarnost, jer vjeruje da bi upravo ona mogla pružiti djevojčici ljubav i sigurnost.
Ovaj događaj potresao je lokalnu zajednicu i pokrenuo lavinu emocija među građanima. Svi su se složili da je Majina hrabrost pokazala koliko jedan čovjek, vođen empatijom i istrajnošću, može promijeniti tok nečijeg života. Da tog dana nije poslušala svoj instinkt, sudbina bi vjerovatno bila mnogo tragičnija.
- Priča iz Zemuna podsjetila je ljude da i u vremenu punom izazova i teških vijesti još uvijek postoje djela dobrote koja vraćaju vjeru u ljudskost. Odluka jedne žene da posluša unutrašnji glas i da pretraži gomilu otpada dovela je do toga da jedna mala djevojčica dobije priliku za novi život.
Danas je jasno – zahvaljujući Maji Miladinović, beba je živa i ima šansu da odrasta u sigurnijem okruženju. Njena odluka da ide i korak dalje, boreći se za usvajanje, pokazuje da i najtragičnija priča može imati svijetlu i ljudsku završnicu.
Maja je, gotovo slučajno, postala simbol hrabrosti i nesebične ljubavi. Njeno ime sada stoji kao primjer da heroji ne moraju nositi uniforme niti stajati na velikim pozornicama – ponekad su to obični ljudi koji u pravom trenutku odluče da ne okrenu glavu, nego da poslušaju glas srca