Žena je na stepeništu podruma našla bebu i dala joj ime Marina: Nakon 60 godina saznala je strašnu istinu

Podeli objavu

U današnjem članku govorimo o usvajanju, temi koja duboko dira živote ljudi i prepliće sudbine dece i odraslih na vrlo nepredvidive i često emotivne načine.

  • Usvajanje pokazuje kako ljubav i posvećenost mogu popuniti prazninu koju ostavlja odsustvo bioloških roditelja, a deca pronalaze sigurnost i toplinu u novim porodicama. Iako je proces usvajanja često praćen neizvesnošću, izazovima i dugotrajnim emocijama, konačni susreti između usvojenog deteta i bioloških roditelja mogu doneti ogromnu radost i osećaj pripadnosti.

Larisa je rođena u Kemerovskoj oblasti, u velikoj seljačkoj porodici. Njena majka je preminula kada je Larisa imala manje od mesec dana. Otac je ostao sam sa njom i pet sinova, te je ubrzo doveo strogu maćehu koja je pomagala u odgajanju dece. Kako su deca odrastala, nisu često ostajala kod kuće, a Larisa je nakon završene škole otišla u Krasnojarsk na studije, gde su joj braća pružala podršku.

U Krasnojarsku, Larisa je započela samostalan život i radila u pošti dok je pohađala kurs za vaspitače. Tada je, u svojoj devetnaestoj godini, upala u emotivnu zamku – zavela ju je osoba koja joj nije bila iskrena, budući da je već bio oženjen. Tokom jednog od njihovih susreta, iskoristio je njenu ranjivost dok je bila pod uticajem alkohola. Iako je ta situacija bila teška, Larisa je nastavila da radi i živi samostalno.

Nedugo zatim saznala je da je trudna i poverila se svojoj braći, koji su odmah reagovali i suočili muškarca sa njegovim postupcima. On je priznao da ima porodicu i drugo dete. Uprkos svemu, Larisa je odlučila da sama podigne ćerku, Olju, koja je rođena 6. marta 1966. godine. Kao mlada majka, trudila se da obavlja svoje obaveze i pruži detetu svu moguću brigu i ljubav.

  • Međutim, život joj je zadao još jedan bolan udarac. Njena maćeha i braća su, iskorišćavajući trenutak slabosti, naterali Larisu da se odrekne svoje bebe. Olja je umotana u ćebe sa žutim šalom i ceduljicom sa imenom, ostavljena na stepenicama koje vode u podrum. Dete je zatim nestalo, a Larisa nije mogla da krene u potragu iz straha da policija neće shvatiti njenu situaciju. Komšije su bile zabrinute, ali Larisa je govorila da je bebu odvela svojoj majci u selo, skrivajući istinu.

Decenijama je Larisu mučila neizvesnost i tuga zbog gubitka svoje ćerke, njenog “krvnog deteta”. Bebu je na kraju pronašla žena po imenu Valentina Belozerova, koja joj je pružila prvu pomoć i obavestila policiju. Devojčica, koju su kasnije nazvali Marina, smestila se u sirotište gde ju je primetila žena koja je tražila dete za usvajanje. Usvojitelji, Ljubov i Viktor Plavko, postali su njeni novi roditelji.

Marina je odrasla u okruženju puno ljubavi i pažnje, razvijala je talente, učestvovala u vannastavnim aktivnostima i završila fakultet. Postala je profesor istorije, posvećena obrazovanju i prenošenju znanja.

Sa šest godina saznala je da je usvojena, ali pravu priču o svom poreklu saznala je tek mnogo kasnije, nakon smrti svojih usvojitelja. Pretražujući informacije, naišla je na priču o napuštenoj devojci iz prošlosti – svojoj biološkoj majci, Larisi. Genetski test potvrdio je vezu između njih, a njihov prvi susret bio je ispunjen emocijama i suzama zahvalnosti. Iako su bile razdvojene mnogo godina, sada su svakodnevno u kontaktu, gradeći odnos na ljubavi i poštovanju.

Ova priča jasno pokazuje koliko je ljubav, strpljenje i sudbina važna u životima ljudi. Često, čak i kada su putevi teški i neizvesni, postoji nada i mogućnost za novi početak. Larisa i Marina su dokaz da prava veza između majke i deteta ne može biti prekinuta, čak ni kroz godine razdvojenosti i životne izazove. Njihov susret simbolizuje snagu ljudskog duha i neprekidnu potrebu za pripadnošću i ljubavlju

Slične objave

Odbijam da i dalje finansiram svoju odraslu kćerku — ja sam majka, a ne krava muzara.

Ja sam doktorica i samohrana majka. Imam samo jednu kćerku koju sam oduvijek razmazila i davala joj sve otkad sam se razvela. Sada je već odrasla žena i treba pronaći stabilan posao i voditi svoj život. Ali, ona i dalje traži novac i uvijek ga troši na beskorisne, luksuzne stvari.Za rođendan je izričito tražila sportski […]

Sama sam odgajala svoje blizance, ali kada su napunili šesnaest godina, rekli su da ne žele da razgovaraju sa mnom.

Sama sam odgajala svoje blizance, ali kada su napunili šesnaest godina, vratili su se s univerzitetskog programa i rekli da ne žele imati nikakav kontakt sa mnom. Kad sam imala sedamnaest godina i saznala da sam trudna, prvo što sam osjetila nije bio strah.Bio je to stid.Ne zbog djece — već tada sam ih voljela, […]

Kada se sudbina zaustavi na trotoaru: Priča o milijarderu, beskućnici i blizancima koji su promijenili sve

Ljudi žive šarolike i nepredvidljive živote, te nije ni čudo što nekad i filmovi nastaju po istinitim pričama. Danas vam donosimo upravo jednu takvu nesvakidašnju priču.  Priče koje mijenjaju život ponekad proizlaze iz najneobičnijih situacija: zaustavljenog automobila, pogleda kroz prozor ili slučajnog susreta koji mijenja sudbinu drugih. To je bio trenutak koji je doživio Ethan […]

Iz senke do svetlosti: Marinina priča o izdaji, istini i novom početku

Pojedinci mogu da se susretnu s kojekakvim stvarima u svojim životima i to je često izvor priča koje se prepričavaju godinama i čak i vijekovima. Danas vam donosimo jednu jako inspirativnu priču. Obiteljske priče često su ispunjene složenim, neriješenim sukobima, ali nesretan događaj može samo otkriti napetost koja se nakupila tijekom godina. Središte ovog otkrića […]

Komšija mu je iz zavisti posekao ceo voćnjak tokom noći: Ujutru je na svom pragu zatekao gajbu punu voća i poruku koja ga je...

Komšija je na našem prostoru svetinja, a istovremeno se zna desiti da komšije upravo budu oni najgori dušmani jedan drugom koji žele da napakoste protivniku na razne načine. U malom zaseoku, među poljskim planinama i drevnim putem, živio je Dragan, čovjek poznat po tome što je imao najljepše plumerije u regiji. Njegov voćnjak, smješten na […]

Poslednji poziv

Dok sam čekala voz na stanici, prišao mi je muškarac srednjih godina, umoran, u odelu koje je izgledalo zgužvano i istrošeno. Tiho je rekao: „Izvinite… Mogu li da pozajmim vaš telefon? Moram da pozovem ženu. Moj je upravo prestao da radi.“ Zastala sam. Danas ljudi retko daju telefon strancima, pogotovo na prometnom mestu. Ali u […]
- Advertisement -