Prema službenim dokumentima, Blanko Čopić je rođen 1. siječnja 1915. godine, no prema drugim izvorima kao datum rođenja navodi se prethodna, 1914. godina. Njegovo rodno mjesto Hasani danas pripada opstini Krupanauna u Republici Srpskoj.
Usmena predaja mještana, ali i samog Branka Čopića govori da je on bio prvo dijete u podgormečkom kraju koje je dobilo ime po poznatom srpskom pjesniku Branku Radičeviću. Poslije rata bio je glavni i odgovorni urednik beogradskog dječjeg časopisa “Pionir”, a zatim se posvetio stručnom pisanju. Godine 1972. Negos je osvojio nagradu za svoju zbirku priča iz 1970. Vrt sljezove boje. Dobio je i nagradu AVNOJ-a, a 1958. dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu za najbolji roman za “Ne tuguj, brončana stražo”. Čopić je postao akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) 1968. godine. Titov slučaj
- Njegove satire usmjerene na ono što je smatrao prijetnjom društvu naišle su na neodobravanje najviših stranačkih vrhova, pa čak i samog Tita.Njegovo objavljivanje “Heretičkih priča” 1950. potpuno je promijenilo piščev život, a posljedice njegovog političkog protivljenja satiri dovele su do njegove izdaje i progonstva, ostavljajući ga slabim i bespomoćnim.
Tito je priču o luksuznom odmoru dvojice visokih državnih dužnosnika protumačio kao izravni izazov partiji. Čopićev rad odmah ga stavlja na stranu oporbe tadašnjem jugoslavenskom napretku. Brzo su ga kritizirali partijski članovi, a sam Tito najavio je da neće biti uhićen, iako je taj čin smatrao napadom na partiju.Postoji anegdota koja ilustrira karakter satiričara, koji je na sve odgovarao humorom, u kojoj je Čopić, nakon Titova govora, iz novina izrezao tekst o nemogućem hapšenju i zalijepio ga na vrata svoje kuće u Beogradu. apartman. , kako bi odvratio sve one koji imaju drugačije namjere da ga napadnu.
Najteži je udarac za autora ipak bila izdaja brojnih prijatelja i potpora koju su ovoj partizanskoj pripovijesti dali mnogi pisci njegove generacije. Njegovo je djelo uklonjeno iz dječjih knjiga diljem zemlje, a čak se iu njegovom rodnom gradu njegovo predviđanje “Mračnog viteza” o propasti koju će Drugi svjetski rat donijeti u “Vrtu sljezove boje” nastavlja. u poratnom razdoblju do svoje tragične smrti.
Tužni kodeks Čopićeve satire obilježio je trenutak rata u BiH, kada je srušen spomenik Bosanskoj Krupi njemu u spomen, a njegova kuća u Hašanima izgorjela u požaru. Blanko Čopić si je 26. ožujka 1984. oduzeo život skokom sa Savskog mosta.U poruci koju je ostavio supruzi napisao je: “Zbogom lijepi i strašni živote!”. U pismu jednom od svojih prijatelja Blanko Čopić je napisao: “Nisam rođen da se predam i ustanem, radije bih da me zovu anarhistom, barbarom nego da budem pisac bez kičme, dostojanstva i savjesti.”
Ovaj svijet napustio je 26. ožujka 1984. nakon skoka s Blankovog mosta u Beogradu. Očito su mu njegove bajke o djetinjstvu i ratu mogle pružiti obranu od svega opresivnije i mračnije, užasnije stvarnosti. Rat u Drugom svjetskom ratu na njega je ostavio najveći trag.Iako je prvenstveno bio satiričar, Drugi svjetski rat ostavio je traga na njegovom stvaralaštvu, au njegovim se rečenicama može iščitati strah i tuga koje je tih godina osjećao zbog teške situacije u domovini.
- Jedno od svojih najljepših djela, “Bašta sljezove boje”, posvetio je prijatelju Ziji Dizdareviću, ubijenom u logoru Jasenovac. U poslijeratnom razdoblju bio je urednik nekoliko dječjih časopisa, a danas se smatra jednim od najvećih pisaca za djecu. Bio je i ostao jedan od najtiražnijih i najčitanijih autora iz ove oblasti, s brojnim objavljenim radovima.Najviše opisuje živote poljoprivrednika, siromašnih i marginaliziranih ljudi, a većina njegovih seoskih događaja inspirirana je rodnim mjestom. Iako je nakon rata diplomirao i postao profesionalni pisac, za sebe je često govorio da je poljoprivrednik i ostao je skroman cijeli život.
Pismo Ziji Dizdareviću neposredno prije samoubistva”Znam da pišem pismo koje neće stići do primatelja, ali osjećam olakšanje što će ga barem jedna osoba koja nas voli pročitati.” Kasna je noć i ne mogu spavati. U ovo doba gluhoće pričamo samo sa duhovima i sjećanjima, a ja se, evo, sjećam zlatne paučine i srebrnaste magle tvojih priča, i strašnog kraja koji si dočekao u logoru Jasenovac.
Pišem ovo, draga Zia, i nisam siguran da u svijetu u kojem još uvijek vlada pošast kose neću barem jednom doživjeti sličan kraj. U svojim najmjesečevijim noćima predosjećate apokaliptičnu Nemanu sa kosom smrti i pričate o njoj kroz usta svog junaka Burke. Jednog dana sretneš je, pravu, zemaljsku, i tvoji strašni snovi se ostvare.Tih sam godina slučajno izbjegao tvojoj sudbini, ali jednom za stolom, obuzela me crna slutnja: Ugledao sam hladnu noć, zvijezde su od leda, i kroz nju me odnijelo u nepoznato. Tko su ti humanoidni mračni krvnici? Jesu li slični onima koji su vas uzeli? Ili braća onih koji su otišli prije Golana Nije li to ista stvar s onim mračnim ubojicama Gigi?
- Kako smo jednom zajedno oplakivali pjesnika Garcíu Lorcu, djetinjasto, lirsko i ekstatično, zamišljajući kako ga u zoru nepovratno nose pustim ulicama Granade.Nedavno sam bio u Granadi, gledajući s brda labirint osunčanih kamenih ulica i razmišljajući: Kamo su ga odveli? Tada si bio kraj mene, tako blizu da ne znam tko je od nas prošaptao Lorcine jezive riječi:
“Crni su im konji i crne potkove, Crni jahači, Dan Kao vampiri noćne trke u svijetu, sjedim pred svojim rukopisom i razgovor o vrtovima bijelog sljeza, ljubaznim starcima i šarmantnim dječacima. Pao sam u dim rata i otkrio okrutnog ratnika: srce golubice. Prije nego me odvedu, žurim vam ispričati zlatnu priču o ljudima. Njezino je sjeme posijano u moje srce poput djeteta, neprestano niče, cvjeta i obnavlja se.
Spržile su ga mnoge strahote koje sam proživio, ali korijenje je ostalo, životvorno i neuništivo, a na sunčevoj svjetlosti blijedozeleni izdanak, njegova zastavica, ponovo je iznikla. Otkazuje mu tenkovski oklop, prijateljska ljudska ruka ga štiti i čuva, želim šapnuti svoju bajku, dragi Zio. Ti najbolje znaš da ja nisam ništa izmislio, a ne može ni on u ovoj branši, pogotovo dobri ljudi i sveti ratnici.
Nažalost, nisam poštedio ni druge mračne ubojice s ljudskim licima. Ne mogu i ne volim pričati o njima.Osjećao sam samo kako napreduju i trunu u ovom tihom svijetu, osjećao sam ih kroz ledenu hladnoću koja im je prethodila, činilo se kao da je prošlo još malo vremena prije nego što će pokucati.Jean, Zia… svatko se brani svojim oružjem, još nije iskovana sablja koja može presjeći našu mjesečinu, naše nasmijane zore i naš tužni suton. Zbogom, dragi moj Zio…Nekima će možda biti smiješni moja prastara odora, pradjedovo koplje i jadni kljun, koji ne jamči bog zna kakvu utrku. Izgleda da je i moj gotov. Da, što ćeš…”