Zadnja adresa Marijana Beneša bila je Stanina, žena koju je ostavio zbog duplo mlađe: Bez pompe i svetla reflektora, s njenih usana je pročitao poslednje ZBOGOM

Podeli objavu

U današnjem članku donosimo priču o čoveku čije su borbe prevazilazile granice ringa. Marijan Beneš, legendarni bokser bivše Jugoslavije, nije bio samo sportista već i simbol jedne epohe, čovek koji je živeo punim plućima i voleo bez zadrške.

Njegova životna priča je istovremeno tragična, veličanstvena i duboko ljudska, protkana slavom, bolom, greškama i jednom velikom, tihom ljubavlju.Iako je bio obožavan od strane publike, okružen ženama koje su ga slavile i imao život nalik snu, Marijan je poslednje dane proveo daleko od reflektora, u stanu žene koju je napustio pre četvrt veka. Mediji su tada nagađali da se zaljubio u manekenku iz Zagreba, ali istina je bila mnogo složenija. Stana, njegova bivša supruga i majka njihovih ćerki Žanet i Marijane, nikada ga nije napustila u srcu. Kada su svi drugi digli ruke, kada mu je telo izdalo, a reči presahle, ona mu je otvorila vrata svog doma.

  • Stana je ispričala da je Marijan znao da ostavi porodicu bez dinara, da su mu često bili važniji prijatelji nego najbliži. Ipak, nikada nije priznala da je bio nasilan – naprotiv, opisala ga je kao dobrog čoveka, koji jednostavno nije znao kako da bude dobar suprug i otac. Kada ga je upitala da li je zaista podelio pet miliona maraka, on je samo tiho šaputao: „Više…“

Kroz njegov život su prolazile brojne žene, filmske zvezde, manekenke, obožavateljke, ali nijedna nije ostavila trag kao Stana. Dok su mu se divili i Delon i Belmondo, dok je govorio ono što drugi nisu smeli – čak i kada je ismevao Tita u lice – Beneš je bio šampion u ringu, ali poražen na polju porodice. Ipak, u njegovoj poslednjoj borbi, ruka koja ga je držala nije bila publike, već one koju je najviše povredio.

Rođen 1951. godine u Beogradu, Marijan je odrastao u Tuzli u porodici u kojoj se cenila muzika. Majka mu je bila Ličanka, otac vojvođanski Hrvat, muzičar po profesiji. Imao je sestru i dva starija brata koji su ga uveli u svet boksa, nakon što su ga vršnjaci zadirkivali zbog nežnosti. Kao desetogodišnjak, nokautirao je mladića osamnaest godina starijeg, što je bio znak da u njemu leži nešto posebno.

Iako je bio odličan u školi, posebno u matematici i muzici, napustio je školovanje zarad sporta. Završio je muzičku školu, svirao je flautu i klavir. Bio je neobičan spoj snage i umetnosti, bokser koji piše poeziju i sanja o harmoniji. Kao amater, ostvario je 272 pobede u 299 mečeva, a u profesionalnoj karijeri imao je 56 borbi, od kojih je 50 dobio.

  • Najveći trijumf doživeo je 1973. godine osvajanjem zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u Beogradu, a 1979. postao je evropski prvak u lakoj velter kategoriji. Titulu je branio četiri puta. Njegovi mečevi pratili su milioni, a kada je boksovao u Parizu, u publici su sedeli Delon i Belmondo. Delon mu je ponudio menadžerski ugovor – odbio ga je.

Zvali su ga “nekrunisanim svetskim prvakom”, jer mu jedna titula nije priznata – zbog birokratskog propusta, novac za organizaciju borbe nije uplaćen na vreme. Boksovao je trideset i devet mečeva s jednim okom, a jedno udarcem izgubio je i glasne žice. Ipak, nikada se nije povukao iz borbe, sve do 1983. kada ga je povreda oka konačno izbacila iz ringa.

Nakon povlačenja, usledio je period tišine. Smrt Jugoslavije za njega je značila kraj sveta kakav je voleo. Bio je Titov pionir u duši, verovao u bratstvo i jedinstvo, i dva puta se sreo s Titom. Jednom prilikom mu je rekao: „Zar si i ti, druže Tito, tako mali?“, na šta se Tito samo smejao.

Rat ga je ostavio bez oca, majke, brata, prijatelja. Kao Hrvat po ocu, bio je primoran da napusti Banjaluku, ali se vratio i izjavio da više nikada neće otići. Bio je čovek koji bi, kako je rekao, „dao oba oka za boks“. Imao je jak temperament, nije podnosio pušenje i često bi gasio cigarete nepoznatim ljudima u kafićima.

Iako je zaradio mnogo novca, nesebično ga je delio. Pomagao je mnogima, ali su ga mnogi zaboravili. Ipak, nikada nije osećao ogorčenost – govorio je da bi sve ponovio. U poslednjim godinama života, kad više nije mogao da govori, uz sebe je nosio papir i olovku. Bio je svestan svojih grešaka i želeo je da njegovi trofeji ostanu njegovim unucima kao uspomena.

Preminuo je 2018. godine. Na sahrani mu je intonirana himna “Hej, Sloveni”, čak četrdeseti put u njegovu čast. Marijan Beneš je ostao legenda – ne samo ringa, već i čovek koji je kroz svoje slabosti pokazao koliko je bio istinski velik.

 

 

 

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -