Emma Burton nije prvi put na skijanju u Austriji, nije ni na ovom mjestu. Obertaurn joj je, čini se, suđen. Sjetila se i izreke kako se “zločinac uvijek vraća na mjesto zločina”. Iako je do zadnjeg časa dvojila je li baš pametno da uopće dolazi ovamo, prevladala je želja da se makne i od svojih najbližih, ali i od ljudi. Ali, i ne samo to. Kao da je još jednom, baš ovdje, htjela evocirati najsretnije trenutke prvog upoznavanja s Johnom. Iako je sve to bilo sad iza nje. Možda bi se moglo reći i da se smirila, da je prihvatila stanje onakvo kakvo jest, ali i izreku da – ništa nije vječno. Trebamo zahvaliti Bogu i na onih nekoliko sretnih trenutka. Jer, ima i onih koji ni to nisu imali. Jer, iako su mnogi bili uviđavni i nisu je pitali što je razlogom kraha njezina braka na koji su se svi zaklinjali, ipak je znala da bi najradije razgovor poveli baš o tome. Neki jer su bili nesretni baš kao i ona, a neki iz puke znatiželje.
Svaki put kad bi pomislila na Johna, a nikako da se riješi tih misli, slike njihova života bi joj se filmskom brzinom izmjenjivale pred očima. Susret na ovom mjestu, prva popijena kava, upoznavanje, zajedničko skijanje i svi padovi koje je zbog dekoncentracije imala, čak su je i sad nasmijavali. Pa, kad sad na to sve gleda, s izvjesnim odstojanjem i zrelošću, činilo joj se da je sve u početku navješćivalo samo sreću. A onda kad se rodila Suri mislila je da ne može biti sretnija. I da nitko ne može ni s čim tu sreću pomutiti. A pokazalo se da ipak nije tako. Pomutio ju je onaj u koga se zaklinjala, kome je vjerovala, koji joj je značio život. Uhvatila je Johna u laži, užasnoj laži. Prevario ju je sa svojom kolegicom, urednicom u svojoj tvrtki, inače i lijepom i pametnom ženom koju je i ona poznavala i koja joj nikad nije bila baš simpatična, ali tome nije davala neko veliko značenje jer je niti u jednom trenutku nije smatrala opasnom za svoj brak. Konačno i John nije previše lijepo o njoj mislio, čak je jednom nešto rekao i za njezin moral.
Cijeli roman “Za sreću sutrašnjeg dana”»