Prošlo je pet godina od smrti proslavljenog glumca Marka Nikolića koji je trajno obilježio domaću kinematografiju.Nakon njegove smrti, shrvani kolege i prijatelji sjećali su ga se samo u lijepom svjetlu, prisjećajući se ugodnih večeri, zapaženih nastupa, kazališnih druženja, ali i njegova najdražeg bavljenja ribolovom.
Rođen u Kraljevu 20. listopada 1946. godine, završio je glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Od 1970. član je Narodnog kazališta. Njegova karijera obuhvaćala je kazalište, film i televiziju, tijekom koje je sudjelovao u više od 80 produkcija od 1963. do 2018. Tijekom svoje cijenjene karijere stekao je značajno poštovanje među kolegama.Glumac se često prisjećao svojih formativnih godina i okolnosti svog odrastanja.
- U Kraljevu, gradu mog rođenja i odrastanja, moja majka Leposava Nikolić trudila se da kuva koliko su joj to brojne obaveze dozvoljavale. Usklađujući svoje dvojne uloge glumice i profesorice, pretežno je pripremala srpsku kuhinju. Podrijetlom iz Sombora, oduševila se i izradom vojvođanskih specijaliteta koji bi mogli poslužiti kao predjelo ili tradicionalni desertni pecivo, za razliku od današnje turske varijante.
Izvornu verziju karakterizira meko, prozračno tijesto, jedinstven okus i narančasta nijansa. Moja se znatiželja proširila na procese iza raznih kreacija, uključujući i bicikle i hranu. Često sam otvarala konzerve kako bih u njih umočila kruh. Na kraju, kad sam počeo sam zarađivati, unajmio sam stan i sa sobom donio glasovitu „Patinu kuharicu“, koju je moj pradjed Marko nazvao i poklonio mojoj majci. Ovaj dragocjeni predmet ostaje u mom posjedu do danas. Svi recepti za domaća jela počinju istom frazom. Rekreiram obroke na temelju svojih sjećanja i metoda koje je koristila moja majka. Marko je za portal Esspresso podijelio:
“U početku bih stavio mahune u tavu, zatim bih sjeo i temeljito ih očistio dok su mi ležale u krilu, nakon čega bih ih isprao u cjedilu prije nego što bih krenuo s procesom kuhanja. Počeo sam pripremati ribu, koju sam lovio i dijelio prijateljima, ubrzo sam shvatio da spravljanje ribljeg paprikaša nije složen posao Iako neki tvrde da je potrebno 15 vrsta ribe, ja obično koristim soma, smuđa i šarana smatrati da je zbunjujuće kada čovjek ne može proizvesti riblju juhu.
Dok je bio student, nije bio financijski ugrožen; međutim, još uvijek je naišao na privlačnost velegaarda i nastojao ugoditi svom nemirnom duhu. Uživao je u društvu atraktivnih žena, na kraju se ženio tri puta i postao otac troje djece.
Oni koji nikad nisu osjetili glad, ne mogu istinski cijeniti vrijednost hrane. To sam iskusio iz prve ruke dok sam bio student. Nije se radilo o tome da moji roditelji nisu imali financijskih sredstava ili da mi nisu osigurali namirnice; nego sam se odlučio pretjerano prepustiti. Bio sam svestan kako da ispratim devojku sa Zvezdare, nakon čega bih otišao u „Lav” da naručim tatar biftek.
- U početku bi konobarstvo tražilo da vidi moju identifikaciju, nakon čega bi uslijedio zahtjev za provjerom mojih sredstava. Nakon što sam udovoljio ovim zahtjevima, primio sam svoju narudžbu i uživao u njoj u ugodnoj atmosferi. Međutim, nakon što sam završio, našao sam se s malo posla, dok bi konobarica posluživala juhu i stavljala na stol košaru punu kruha. Nakon toga bi se drugi član osoblja raspitivao o našem izboru glavnog jela i podigao bi račun na kraju našeg obroka.
Često bismo kruh umočili u juhu, koja je u pravilu bila ostatak od prethodnog dana, samo pojačana rezancima i začinima. Prije nego što bi stiglo glavno jelo, pobjegli bismo s preostalim kruhom. Sljedeći dan bi se slična aktivnost odvijala u drugom restoranu. Kad bi mi roditelji doznačili sredstva ili kad bih od učeničke zadruge dobio uplatu za usluge poput pranja prozora ili uređenja štandova na Velesajmu, odmah bih sav taj novac još jednom potrošio.
Nakon što se razbolio, Marko je odlučio ne govoriti javno o svom stanju. Kasnije se otkrilo da je na kemoterapije putovao javnim prijevozom, suočavajući se sa svojom bitkom u samoći. Nakon dvogodišnjeg liječenja vjerovao je da je pobijedio tešku bolest, au intervjuu za “Glossy magazin” odgovorio je na upite o svojim strahovima od bolesti. Ova situacija je duboko zabrinjavajuća. U takvim okolnostima pojedincima nedostaju obrambeni mehanizmi da se zaštite. Suočeni s mogućnošću nestanka, misli se često pomiču prema voljenim osobama, dragim trenucima, obitelji, pa čak i jednostavnim užicima poput ribolova na Dunavu.
Strah se pojačava kada se osoba suzdrži od pića, pušenja ili konzumiranja mesa – navika koje je nekoć zadržao. Danas sam priprema svoje obroke, iako se fokus pomaknuo s važnosti onoga što jede na važnost jedenja prema rasporedu. Osim toga, zbog potreba za inzulinom, mora kontrolirati i unos šećera. Unatoč tim izazovima, osjeća se izvanredno dobro, pun je vitalnosti i spreman je za rad.Ipak, mandat Marka Nikolića bio je kratkog vijeka, jer je preminuo 2. siječnja 2019. godine.Obitelj se pripremala za najnepovoljniji ishod.Mina, Markova kći, obratila se medijima povodu očeve smrti, ističući da se obitelj spremala na najteži ishod.
“S obzirom na to da mu nije bilo dobro duže vrijeme, mogao sam se pripremiti za neizbježno. Da je preminuo naglo, vjerojatno bih se još uvijek borio s posljedicama tog šoka. Kolega mi je spomenuo da je utjecaj smrt njezina oca odjeknula je kod nje tek desetljeće kasnije, savjetujući me da predvidim ponavljajuće epizode tuge. Česti posjeti očevom grobu nisu potrebni za mene; idem ga vidjeti tijekom značajnih događaja u mom životu”, primijetila je Mina.Glumica je izjavila da u takvim trenucima ne plače; dapače, ona obično odlazi s groblja s osjećajem lakoće.
“Ne ulazim u razgovor s njim, nego mu puštam glazbu, prvenstveno izbore iz Olivera Dragojevića, Animalsa, Beatlesa i svih drugih izvođača u kojima je uživao. Sjedam i zapalim cigaru njemu u čast. Nikada nisam mislio da ću raditi takve stvari. To je bila praksa koju sam usvojio nakon što sam vidio kako majka mog prijatelja pali cigaru i izlijeva Coca-Colu na grob. Sada se osjećam prisiljenom ponoviti taj čin”, primijetila je.Izrazila je da joj otac jako nedostaje i da se susreće s raznim okolnostima u kojima se osjeća prisiljenom potražiti njegov savjet ili, jednostavno, imati ga uz sebe.
