Za 4 sestre iz Bosne svi kažu da neverovatnije dame nisu upoznale, sahranile 6 braće bez poroda i nikada se nisu udavale: A kako žive ljude ostavlja bez teksta

Podeli objavu

U današnjem članku donosimo vam priču o četri sestre koje se nikada udavale nisu a i ne žale se na svoje stanje.Izgubile su braću dok su još bili maleni. Njihova priča nije samo priča o radu i gubitku,već o slozi i dostojanstvu koje inspiriše čitavo selo.

U selu Mrtvica, koje kao da je zarobljeno u vremenu i oivičeno sećanjima, svi znaju za četiri neverovatne sestre – Stoju, Anicu, Goju i Živanu Zarić. One su ponos i stub zajednice, žene koje nikada nisu tražile pomoć od države, niti su se žalile na sudbinu, iako im život nikada nije bio lak. U svojim osamdesetim godinama, Stoja, Anica, Goja i Živana i dalje rade od jutra do mraka na svom velikom porodičnom imanju, koje su same stvorile i koje neumorno održavaju. Penzije nemaju, jer nikada nisu ni radile u državnim službama, ali sve što imaju, stekle su sopstvenim rukama – i ponosne su na to.

  • Nikada se nisu udavale, niti su zbog toga ikada izrazile žaljenje. Naprotiv, kako kažu Stoja, Anica, Goja i Živana – imale su prilike, ali su izabrale da ostanu zajedno, uz roditeljski dom i uz jedna drugu. Ispod crnih marama koje godinama ne skidaju, kriju se mila, umorna, ali vedra lica, sa blagim osmesima i pogledima u kojima se ogleda život pun rada, gubitaka i dostojanstva. Crninu danas nose zbog tuge – najpre za roditeljima, a sada i za najmlađom sestrom koja ih je napustila pre nepune dve godine.

– Pre skoro dve godine izgubile smo petu sestru. Ostale smo nas četiri – Stoja, Anica, Goja i Živana. Do tada smo već godinama nosile crninu za ocem i majkom. Naši roditelji imali su šestoro sinova, ali sudbina je bila surova – svi su preminuli dok su bili još deca. Ostalo je nas sedam sestara, dve su se udale i i one su sada pokojne. Nas pet koje smo ostale, nikada se nismo udavale. Živele smo sa roditeljima, radile, brinule o svemu, i bile smo srećne. Tuga za njima nikad ne prolazi – pričaju sestre uglas, svaka dopunjavajući drugu.

Najstarija među njima, Stoja Zarić, ima 86 godina i po prirodi stvari je „glavna“. Kod nje se nalazi i novac, ali kako i sama kaže, ništa se ne odlučuje bez saglasnosti svih – Anice, Goje i Živane.

– Sve nas četiri – Stoja, Anica, Goja i Živana – zajedno odlučujemo. Naravno, desi se da se posvađamo, ali brzo to prođe. Goja možda deluje strogo, ali ima najbolju dušu. Stidljiva je, povučena, ali sve radi tiho i bez reči. Najžilavija je Anica, prava snaga u polju, a ja – ja sam najmlađa i kažu da sam najživlja – sa osmehom priča Živana, čija vedrina razbija svaku senku tuge.

Anica Zarić, snažna i neustrašiva, tvrdi da se ni jedan muškarac iz sela ne može meriti sa njom u radu.

– Pitajte koga hoćete u Mrtvici – niko ne može da radi kao ja, a ni kao moje sestre – Stoja, Goja i Živana. Imamo sve – živinu, stoku, traktor, mašine, kola… Imamo krave, bikove, svinje, ovce, kokoške, guske. Velika polja pšenice, deteline, sena. Svakog dana kosimo, skupljamo, hranimo, čistimo. Nemamo penzije, pa plaćamo i socijalno same. Ali ništa ne tražimo – samo zdravlja da nam Bog da – govori Anica, dok žuljevite ruke smireno sklapa u krilu.

Kažu da su verovatno zato i vitalne – jer više gladuju nego što jedu. Živana dodaje kroz smeh:

– Ne doručkujemo, ručak ponesemo u polje, pa pola ne stignemo ni da pojedemo. Večera nam je najredovniji obrok. Piletinu jedemo samo kad je praznik, a inače sve kuvamo što imamo – imamo sve posejano, ništa ne kupujemo.

Kuća u kojoj žive – njih četiri, Stoja, Anica, Goja i Živana – besprekorno je čista. Svaki ćošak sija, a dvorište je kao iz bajke, ukrašeno šarenim cvećem i starinskim ukrasima koje su same pravile. Ali nije uvek bilo tako.

– Naša rodna kuća je izgorela. Tada smo se preselile u kačaru. Malo po malo, sve smo uredile. Nije bilo lako, ali sad imamo sve. Imamo i dobre komšije, kumove, s kim pijemo kafu. A oni koji nas mrze – neka. Nas četiri, Stoja, Anica, Goja i Živana, nikad se time nismo zamarale – kaže Stoja.

  • Govore i da, ako im država ne može pomoći, bar neka ne odmaže. Anica, koja je poznata po britkom jeziku, kroz šalu kaže da je „ubila država“.

– Pre godinu dana natovarile smo seno – 120 bala. Vozile smo prikolicu kad se zakačila bandera. Mi smo ranije zvale da to poprave, niko nije došao. I bandera me ubila – slomila sam ključnu kost i četiri rebra. Još to nije popravljeno. A sve četiri, i Stoja, i Goja, i Živana i ja – bile smo tamo. U 82. sam godini, i dalje sam najveselija i najživlja – priča Anica, kroz osmeh koji prkosi i bolu i starosti.

Stoja, Anica, Goja i Živana Zarić su simbol upornosti, ljubavi prema domu i porodičnom jedinstvu koje se retko viđa. Njihova priča nije samo priča o četiri žene – već o životu koji se gradi snagom volje, u tišini, daleko od očiju javnosti, ali s dostojanstvom koje gromko odjekuje.

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -