Ben je sjedio u kancelariji svoga prijatelja Čarlija i čekao ga da dođe da bi izašli na zajednički ručak koji su praktikovali svakoga utorka. Ova ena mora da je čekala Čarlija duže od petnaest minuta, jer se Benu učinilo da je vidio nekoga kako sjedi u hodniku dok je prolazio. Naravno, nije uopšte obraćao pažnju, čak ni toliko da li je to žena ili muškarac.
Sada je mirno posmatrao ženu koja se odlučivala da li da uđe ili ne. Stajala je kraj vrata i to se jasno moglo vidjeti, bila je prilično nervozna. Ben se nasmiješio. Šta će se dogoditi ako ona uđe u kancelariju i brzo mu saopšti da ima problema sa mužem, koji je vara, ili sa bratom, ili sestrom? Moraće da joj objasni da on nije Čarli Bradberi i da ga on isto tako čeka, kao i ona.
Još uvijek je posmatrao ženu koja je bila neodlučna.
Čudno! Bio je topao septembarski dan, a ona je na sebi imala poveći, moglo bi se reći muški, sivi kišni mantil. Benu je došlo da se nasmije kada je vidio kako ona stalno pokušava da zavrne rukave, koji su bili predugački i koji su padali niz njene male ruke. Ben je uzdahnuo i sjetio se kako je nebo plavo nad Teksasom poslije kiše i oluje. A lijepo je mogao da vidi, takve oči je imala ova žena. I kosa joj je bila svijetla i sva u uvojcima koji su neuredno padali do ramena. Na licu nije imala šminke, čak su joj i usne bile blijede. Jagodice su joj bile malo podignute, brada mala i zaobljena. Za ovo lice se ne bi moglo reći da je prelijepo, ali ko ga je vidio, nije ga zaboravljao.
Sa suprotne strane hodnika jedan mladi službenik je dotrčao, žena se okrenula i njih dvoje su se sudarili. Onda se dogodilo ono što Ben nikada u životu neće zaboraviti. Hodnikom je odjeknuo veseo, zvonak i zdrav smijeh i Benu se učinilo kao da je uhvatio sunčev zrak. Stajao je tako nasred kancelarije pošto je već bio riješen da izađe napolje i pita tu ženu šta hoće. Želio je, morao je da prozbori koju riječ s njom i da joj čuje glas! A, taj smijeh! To je bilo nešto što liječi, što razgaljuje, nešto što uliva čovjeku vjeru u budućnost, što mu daje volju za životom. A njemu je baš tako nešto i bilo potrebno. Već se bližio četrdesetoj godini, a još uvijek nije znao šta se s njim dešava. Da li je već bila u pitanju kriza srednjih godina? Bio je umoran i nezainteresovan za mnoge stvari koje su ljudi njegovih godina još uvijek voljeli. Žene su ga tu i tamo interesovale, ali su to bile veoma kratke i neuspješne veze. Zanos je trajao nekoliko nedjelja ili mjeseci, i onda bi mu bilo gore nego prije. Ostajao bi sam, prazan i bezvoljan.
Vjerujem u ljubav – Ami Nilson