BONUS TEKST
Jadranka je odrasla u porodici u kojoj je uvijek vjerovala da su svi jednaki. I ona i njen brat imali su iste školske torbe, iste obaveze i ista pravila. Oboje su se trudili, pomagali roditeljima i dijelili ono što imaju. Kako su odrastali, tako je rasla i njena sigurnost da će jednog dana i ono što ostane iza roditelja biti pošteno podijeljeno. Ipak, život joj je pokazao drugačiju stvarnost.
Kada su roditelji počeli stariti i kada se pitanje nasljedstva našlo na stolu, stvari su se promijenile. Bratu je dodijeljeno sve – kuće, stanovi, zemljišta i imanja. Njoj su ostavljene samo dvije saksije. Doslovno. Ta dva komada keramike postala su simbol nepravde koju nije očekivala ni u najgorim snovima.Nije Jadranku boljelo to što je ostala bez materijalnih dobara. Nije ni zbog kuća, ni zbog kvadrata. Ono što je boljelo najviše bio je osjećaj da nije vrijedna, da nije ravnopravan član porodice u očima onih koji su je odgojili. Majka joj je jednom rekla: „Ti si se udala, imaš muža, tebi to ne treba.“ Kao da je brak izbrisao njen identitet, njeno pravo da bude kćerka. Kao da se udajom prestaje biti dio porodice u kojoj si rođena.
Patrijarhalni obrazac u kojem sin nasljeđuje sve, dok kćerka dobije ponešto „simbolično“, još uvijek duboko živi u mnogim sredinama. Jadranka je to osjetila na vlastitoj koži. Iako su zakoni jasni i ne prave razliku između muškog i ženskog nasljednika, u stvarnosti se i dalje očekuje da se žene povuku. Da ne „prave problem“. Da ćute.
- Jednom je skupila hrabrost da razgovara sa bratom. Nije tražila sve. Samo jedan mali kutak, nešto svoje – za sigurnost, za dostojanstvo. Njena situacija nije bila lagodna – živjela je sama, sa skromnim primanjima. Brat ju je samo pogledao i rekao rečenicu koju nikada neće zaboraviti: „Ako to uradiš, znaš da više nemaš brata.“ U tih nekoliko riječi bilo je jasno sve. Emocionalna ucjena, prezir, odbacivanje. I upravo to je ono što mnoge žene proživljavaju u tišini – osjećaj da moraju birati između porodice i svojih prava.
Naspram bratovog luksuza i naslijeđa koje uključuje više nekretnina i imanja, Jadranka je ostala bez igdje ičega. Simbolična ostavština postala je podsjetnik na nepravdu, a porodični odnosi su se zauvijek promijenili. Iako su zakonski putevi otvoreni, mnoge žene, poput Jadranke, ne usude se da traže pravdu. Strah od prekida odnosa, osjećaj stida i porodični pritisci često su jači od svijesti o zakonskim pravima.
- Društvene mreže su u njenom slučaju otvorile dodatnu ranu. Umjesto podrške, naišla je na komentare poput: „Ima muža, šta će joj još?“ ili „Brat treba sve da naslijedi, tako je oduvijek bilo.“ Takvi stavovi otkrivaju koliko duboko je patrijarhalna ideologija i dalje prisutna – čak i u savremenom vremenu.Roditelji koji ne žele da riješe nasljedstvo za života često tvrde da žele mir među djecom. Ali mir se rijetko očuva ako imovina nije jasno podijeljena. Nakon smrti roditelja, sukobi izbijaju, a tenzije kulminiraju. Oni koji su bili favorizovani sve uzmu zdravo za gotovo, dok oni zanemareni ostanu s gorčinom i osjećajem izdaje.
Postoji i pravni aspekt koji dodatno pogoršava situaciju. Žene koje se formalno odreknu svog prava na nasljedstvo, bilo pod pritiskom porodice ili iz osjećaja dužnosti, kasnije mogu imati problem pri ostvarivanju socijalne pomoći. Zakon tada tumači da su već imale imovinu, iako su je se odrekle. Neinformisanost i nedostatak podrške ostavlja ih na margini.
Advokati često ističu da su ovakve situacije posljedica zastarelih uvjerenja koja još uvijek vladaju naročito u manjim sredinama. Muškarci se smatraju nosiocima porodice, a žene – gostima. Iako se u većim gradovima svijest polako mijenja, ovakve nepravde su i dalje bolno prisutne širom društva.
Na kraju, Jadrankina priča nije izolovan slučaj. To je ogledalo mnogih žena koje su kroz isti scenarij prošle bez glasa. Dok god ne budemo otvoreno govorili o tome, dok god ćutanje bude udobnije od borbe, promjene neće doći. A svaka žena zaslužuje pravo na sigurnost, dostojanstvo i jednakost – ne zato što traži milostinju, već zato što to pravo pripada svakom ljudskom biću.