Vesne Petrović žene čiji je život počeo u jednoj vreći, ostavljenoj u šumici ispod Kalemegdana bez ikoga svoga.Ono što ovu priču čini još nevjerojatnijom je trag o mogućoj sestri bliznakinji za koju vjeruje da još uvijek negdje postoji.
Prema dokumentima do kojih je uspjela doći, pravo ime joj je bilo Manojlović Nera. Pronađena je 10. maja 1963. u Donjem gradu Kalemegdana, u šumici blizu stovarišta Tehnohemije. Bila je umotana u bijelo ćebence i dvije flanel pelene, a preko nje je bila prebačena marama s raznobojnim figurama. Smještena je u smeđu vreću, a na pupku joj je još bio zavoj. Po svemu sudeći, rođena je tek nekoliko dana ranije. Kao što i sama kaže – bila je nedonošče. Nije bilo moguće utvrditi tko su joj roditelji, niti odakle dolazi.
Nakon boravka u Zvečanskoj, Vesna je, prema službenim evidencijama, usvojena 1965. godine u Ćupriji. Tamo joj je dodijeljeno novo ime – Vesna Petrović. Od tog trenutka, njezin život je krenuo sasvim drugim putem, ali bez odgovora na najosnovnije pitanje – tko je ona zapravo?
Njezin identitet i prošlost ostali su potpuno skriveni, čak i od strane ljudi koji su je usvojili. Vesna kaže da su joj usvojitelji preminuli prije više od trideset godina, a ni na samrti joj nisu otkrili da nije njihova biološka kćer. Nikada joj nisu priznali istinu, a kamoli joj pomogli da pronađe svoje korijene.
Prava potraga za vlastitim identitetom počela je godinama kasnije, gotovo slučajno – otvaranjem jedne stare fioke u kući gdje je odrasla. Od tada kreće njezin dugi, emotivni i često obeshrabrujući put. Posjećivala je razne institucije – od matične službe na Starom gradu, preko Zvečanske, do Doma za nezbrinutu djecu u Braće Jerković. Svaka stanica na tom putu nudila je tek djelić informacije, ali ne i konačne odgovore. Nitko nije znao – ili nije htio – reći tko ju je ostavio, tko joj je dao ime, ili tko su joj roditelji.
Među svim tim nedorečenim tragovima, kao svjetlo u magli ostala joj je rečenica koju je jednom davno čula od daljeg rođaka svojih usvojitelja – da negdje postoji njezina sestra bliznakinja.
- Prije tri godine, Vesna se obratila putem Facebook stranice dobrotvorne organizacije „Gestohlene verkaufte Kinder suchen leibliche Eltern/ihre Kinder exYu“, koja okuplja ljude iz bivše Jugoslavije koji su kao djeca bili oteti, prodani ili ostavljeni. U objavi je napisala da su joj rođaci njenih usvojitelja rekli kako postoji sestra bliznakinja koja, navodno, živi u Novom Sadu. Iako tada još nije imala genetske dokaze, planirala je napraviti DNK test putem platforme MyHeritage. Danas još uvijek vjeruje da je moguće pronaći majku i sestru, iako im ništa ne zamjera.
– Ako pronađem svoju majku, ne krivim je. Samo želim da je upoznam i da saznam imam li ikoga svoga osim moje djece, istaknula je Vesna.
Osim što ju je obilježilo napuštanje, Vesna se prisjeća i boravka u ustanovama za djecu bez roditelja. Kaže da je to razdoblje ostavilo bolne tragove i da se mnogih stvari iz ranog djetinjstva niti ne sjeća, posebno iz vremena koje je provela između Zvečanske i jedne hraniteljske obitelji.
Danas, desetljećima kasnije, Vesna nastavlja potragu. U njezinoj priči ne postoji ljutnja, nego tiha, ali duboka čežnja za istinom. Ne traži osudu, ne traži pravdu – samo odgovore. Vjeruje da njezina sestra, ako je živa, vjerojatno liči na nju. Iako je prošlo više od šest desetljeća od dana kad je ostavljena, ona se i dalje nada da će se prepoznati u nečijim očima.
Svoju ispovijest završava zahvalnošću svima koji su joj pomogli u potrazi, s nadom da će njezina priča možda doprijeti do nekoga tko zna istinu – i da će nakon toliko godina konačno moći zatvoriti jedno bolno poglavlje svog života.
