U današnjem članku donosimo jednu duboko emotivnu i tešku životnu priču poznate glumice Jonike Adrijane.
Njen životni put obilježen je gubicima, traženjem identiteta, ali i neočekivanim susretima koji su joj omogućili da pronađe mir. Rođena je u Rumuniji, u jesen 1988. godine, a svoje prve godine života provela je u sirotištu, prepuštena na milost i nemilost okolnostima koje su bile daleko od djetinjstva. Njen početak života bio je ispunjen siromaštvom i teškim uvjetima, što je bilo rezultirano politikama tadašnjeg rumunskog režima, pod vođstvom Nicolaea Ceaușesca, koji je zabranio kontracepciju i abortus kako bi povećao natalitet.
- Jonikina biološka majka, Valentina, bila je samo 16 godina kada ju je rodila. U to vrijeme živjela je s bakom i mnogim rođacima u krajnjem siromaštvu, bez mogućnosti da sebi i svojoj novorođenoj kćeri pruži osnovne uvjete za život. Zbog toga je, osjećajući da nije imala izbora, odlučila dati svoje dijete u državnu instituciju, odlučivši da joj tako pruži šansu za bolji život. Ova odluka pratila je oboje, i majku i kćerku, kroz cijeli njihov život.
Jonika je prve dvije i po godine svog života provela u sirotištu u Klužu, u uvjetima koji su više podsjećali na zaborav nego na djetinjstvo. Tisuće djece poput nje bila su napustena u isto vrijeme, u zemlji u kojoj je vladala politička i društvena kriza. Sudbina Jonike Adrijane, međutim, imala je svoje posebne momente nade. Sreća je pokucala na vrata sirotišta kada su Joniku primijetili Sindi i Entoni Kalvert, bračni par iz ruralnog Severnog Jorkšira. Par nije mogao imati svoju djecu i, čim su je upoznali, zaljubili su se u Joniku. Ipak, proces usvajanja bio je dug i složen. Da bi mogli usvojiti Joniku, bilo je potrebno pronaći njenu biološku majku i dobiti njenu pismenu saglasnost.
U toj misiji pomogla im je Livija, lokalna žena koja je postala neformalna advokatica, a koja je ujedno omogućila kontakt s Valentinom. Također je pomogla u kontaktu s majkom još jedne djevojčice iz sirotišta, Roksi, čiju je majku također bilo potrebno pronaći kako bi se legaliziralo usvajanje. Obje majke su potpisale papire, uvjerene da će im djeca imati bolji život u inozemstvu. Sud je, nakon što su svi formalni postupci bili završeni, u ožujku 1990. godine dodijelio starateljstvo Kalvertovima. Jonika i Roksi su tada preselile u Veliku Britaniju, gdje su započele novi život. Iako je Jonika bila mlada, nosila je sa sobom dio svoje prošlosti, priču o svom porijeklu, koju su joj njeni usvojitelji uvijek iskreno pričali. U porodičnom albumu čuvali su i fotografiju njene biološke majke, kao tihi podsjetnik na njen identitet.
- Sudbina je nastavila iznenađivati Joniku. Kada je imala 11 godina, Kalvertovi su bili kontaktirani od strane američkog para, koji je otkrio da je Valentina, dvije godine nakon što je rodila Joniku, dobila još jednu djevojčicu, Anđelu, koju su oni usvojili. Dvije sestre, koje nisu bile svjesne da postoje jedna za drugu, počele su razmjenjivati pisma, čime su započele izgradnju svog odnosa na daljinu. Kasnije, kada je Jonika imala 20 godina, otputovala je u Kaliforniju kako bi upoznala svoju sestru. Susret je bio emotivan, a to je bio trenutak koji je potvrđivao da krvne veze mogu opstati i bez svakodnevnog kontakta.
No, Jonika nije stala samo na tome. Kroz godine je tragala za Valentinom, no informacije su bile oskudne. U doba pandemije 2020. godine, uspjela je pronaći profil svoje majke na Fejsbuku, te saznala da ona sada živi na Siciliji. Usledio je video poziv – trenutak na koji je dugo čekala. Iako je priželjkivala taj trenutak, bila je šokirana prizorom žene koja joj je podarila život. Susret je bio prepun emocija, jer je Valentina, sa suzama u očima, izjavila da bi voljela da je mogla zadržati svoju kćerku, ali da je tada bila samo dijete koje je pokušavalo da preživi. Tokom godina, Valentina je na Siciliji imala još jednu kćerku, Karinu, čime se Jonikina porodica dodatno proširila.
Unatoč svim bolnim istinama iz prošlosti, Jonika ne nosi ljutnju prema svojoj majci. Razumije okolnosti u kojima je Valentina bila kada je donijela svoju odluku. “Zahvalna sam joj što je potpisala papire i dala mi šansu za bolji život”, izjavila je Jonika. Njena priča nije priča o napuštenosti – već o preživljavanju, pronalaženju vlastite snage i pomirenju sa svim dijelovima svog života.