Postoji izreka koja kaže da se dobro dobrim vraća i da će naša dobra dijela biti kad tad nagrađena a priča koju vam danas donosimo to i potvrđuje.
Dan kada sam sve izgubio, sreo sam na ulici stariju ženu koja je molila za štrucu kruha. Kasnije će mi pomoći da preživim spasivši mi život. Bio sam umoran i ozlijeđen, s posljednjih pet maraka koje sam imao u džepu, dok sam mislio da se cijelo čovječanstvo ruši oko mene. Ljudi su je izbjegavali kao da je neprimjetna, brzo su prolazili pored nje s vrećicama hrane i praznim suosjećajnim licima. Nedostajala mi je jedna za mene, ali nešto u njezinim očima što je bilo i spokojno i privlačno natjeralo me da joj dam sve što sam imao. Nosila je novac drhtavim ustima i tiho rekla: “Djevojčice… Dobre stvari ti se uvijek vrate, povremeno.” Nisam to mislio.
Tada. Kasnije sam shvatio da te riječi nisu bile slučajne i da starica uopće nije bila ono što sam očekivao. Prošlo je nekoliko mjeseci od dana kada sam starijoj ženi dao posljednjih pet dolara. U međuvremenu, moj život se pogoršavao. Izgubio sam posao kada je tvrtka propala, vlasnik stana me otpustio jer nisam mogao platiti stanarinu, a moji dugogodišnji prijatelji koje su nazivali “vječnim prijateljstvom” bili su mi potrebni baš kad su me trebali. Osjećao sam se kao da se koprcam u dubokoj crnoj rupi bez ikakvog načina za bijeg. Jedne večeri, dok sam spavao na klupi u parku, probudila me stalna kiša.
Bilo mi je hladno, poplavljeno i iscrpljeno. Više nisam osjećao sram, već osjećaj ništavila. To je bio trenutak kada sam prvi put shvatio da nema ništa strašnije od toga da nemaš nikoga kome se možeš obratiti. Ni telefonski broj, ni adresu, ni osobu s rukama koje te čekaju. Sljedećeg jutra krenuo sam u centar grada u potrazi za poslom. Redovi su bili dugi, a razina stresa stanovništva smanjila se. Svi su pokušavali pronaći rješenje. Ja sam samo pokušavao pronaći tračak nade. Zatvorio sam oči i pokušao se sjetiti riječi starice, ali činile su se kao fantastična priča: “Dobre stvari ti se uvijek vraćaju.”
- Više nisam vjerovao ni u što. Tog dana ušao sam u malu pekaru da se raspitam zapošljavaju li radnika. Miris toplog kruha podsjetio me na dom u kojem više nisam živio. Okrenuo sam se prema pultu ispred sebe, nervozno sam povukao rukave kaputa pokušavajući se smiriti. Kad sam podigao pogled, srce mi je stalo. Sjela je za pult. Ista starica kojoj sam vam dao posljednjih pet točaka. Međutim, ovaj put nije bila u oštećenoj jakni, nije bila gladna, nije bila bez novca.
Bila je uredno odjevena, s higijenskom pregačom i blagim osmijehom koji je odmah prepoznala kad me pogledala. Kao da se pripremala za mene. Stigao si, rekla je, kao da su njezine riječi unaprijed isplanirano odredište: Nisam bio svjestan što da izrazim. Osjetio sam osjećaj kao da sam uvučen u nepoznati niz života. “Promatrala sam vas sinoć u parku”, nastavila je. „Nisam te htjela obavijestiti. Svatko mora putovati sam – do odredišta na koje treba ići.“ Nakon toga, shvatila sam da je shvatila da sam neuspješna. Bila je svjesna svega. I nije okrenula glavu.
Nije poricala da me ne vidi. Nedostajalo joj je suosjećanja u njenom ponašanju – postojala je značajna razlika, gotovo majčinski smirena. „Sjedni“, rekla je i odvela me u mali prostor iza pulta. Pružila mi je topli tanjur za pitu i šalicu čaja, a šutjela je dok sam ga jela. Hrana je putovala niz moje grlo kao da čuva moju dušu, ne samo moj želudac. Nisam se mogla oduprijeti, pa sam briznula u plač. Jednostavno je stavila ruku na moje rame i dopustila mi da se oslobodim svih godina napornog rada. Kad sam se smirila, pogledala sam je kroz suze i upitala: „Zašto si me onda obavijestila da ću biti dobro?“ Pravila se da se smiješi, ali i dalje ima umirujući učinak na duh. Jer sam to predvidjela, rekla je. Nisam bila… zalutao.
Posjetio sam to mjesto kako bih promatrao tko će popustiti. Ti si stao.” Njezine riječi bile su poput udara groma. Nisam mogao vjerovati. “Ali zašto biste ikoga istraživali?” govorio sam kroz jecaje. Nakon toga, krenula je prema meni i uzviknula: “Jer ova pekara nije samo slastičarnica.” Moja je – i svaki zaposlenik ovdje mora razumjeti što znači biti čovjek kada nitko ne gleda. Sjedio sam tamo, šokiran, dok mi je davala mali ključ. Bilo je utješno, kao da ga je dugo držala u ruci.
Ako želiš, ovo područje može biti tvoje novo početno mjesto, rekla je. Stan iznad pekare je prazan. Tamo ćeš živjeti. I ovdje ćeš se zabavljati koliko god želiš. Nisam mogao disati od nastalog užasa. Promatrao sam ključ kao da je to čudesan događaj koji se dogodio na nebu. Promatrala me kako drhtim i tiho rekla: Nisi mi dao pet bodova tog dana. Pružio si mi dokaz da ovaj svijet nije potpuno propao. Zagrlio sam je kao da mi je majka. Taj zagrljaj je bio toliko primamljiv da sam osjetila kako se srce vraća u svoj dom prvi put nakon dugo vremena.
Nisam bila sigurna trebam li plakati ili se šaliti. Sljedećih tjedana pomagala sam joj u pekari. Učila me kako manipulirati tijestom, kako razlikovati dobar kruh od lošeg i kako komunicirati s drugima. Međutim, također me je uputila u važnije stvari – kako ponovno vjerovati u dobre stvari. Jednog dana, dok smo slagali kruh na police, rekla mi je: “Znaš, cijeli sam život bila nesretna.” Međutim, nikada nisam dopustila da moje srce ostane osiromašeno. Te su se riječi zabilježile u mom srcu kao najljepša istina koju sam ikada susrela.
Danas, nakon nekoliko mjeseci, živim na vrhu pekare. Imam profesiju, udobnu sobu i ljude koji me doživljavaju kao vrijednu. Ona… postala je osoba koju sam očekivala da nikada neću sresti. Sada, kad god netko pritisne vrata pekare i zatraži čašu vode ili komad kruha, ili samo osmijeh, znam što trebam učiniti. Jer učinkovite… učinkovite stvari se uvijek vraćaju. Uvijek.