Ukradeni poljupci

Sofia Bess vješto je nanosila šminku na lice. S dvadeset i osam godina postigla je savršenstvo u mnogo čemu pa tako i u šminkanju. Ali ona je i inače prihvaćala samo najbolje. Znala je koliko je važan dobar i njegovan izgled u njezinu poslu, pogotovo kada je bila riječ o muškarcima. Radila je kao novinarka u jednim od najpoznatijih novina u zemlji i samo zahvaljujući svojem talentu i upornosti, postala je veoma cijenjena. Svi su znali da nema zadatka koji ona ne bi bila u stanju obaviti. Dobro je znala kakve glasine kruže o njoj. Za većinu ljudi koji su je površno poznavali, bila je hladna kučka, lukava i proračunata. No ispod plašta hladnoće kojim se ogrnula, nalazila se sasvim obična i ranjiva djevojka sa svojim manama i slabostima, koje nipošto nije smjela pokazati. Otkriti ljudima da si ranjiv, za nju je bilo ravno poslovnom samoubojstvu. Sve dok budu mislili da je neustrašiva, da umjesto srca ima santu leda, bila se u prednosti, a to je uvijek i maksimalno koristila. Iako je potjecala iz obitelji koja joj je pružala lagodan život i sigurnu budućnost, sve je to odbacila i odmah nakon školovanja se osamostalila. Željela je voditi svoj život, željela je slobodu jer je u kući u kojoj je odrasla nije imala. Tamo je sve bilo nekako sterilno i ukočeno, a njoj to nikako nije odgovaralo. Sputavali su je, a ona nije trpjela nikakve okove. Željela je živjeti punim plućima, željela je slobodu, svoj život, a uz neprestano upletanje roditelja, to nikako nije mogla ostvariti. Oni bi bili najsretniji da se udala i do sada već bila okružena čoporom djece, a njoj udaja nije bila ni na posljednjemu mjestu na popisu želja. Iako je imala dvadeset i osam godina, nikomu još nije uspjelo zarobiti njezino srce. Ono je još uvijek bilo slobodno, a Sofia se nadala da će takvo ostati još dugo.