Prošlo je trinaest godina otkako se Beograd oprostio od svoje znamenite legende, posljednjeg “pravog mangupa”. Njegovi su vršnjaci promatrali njegove različite uloge tijekom života s mješavinom čuđenja i divljenja. Izvršavao je te uloge bez napora, budući da se izuzetan niz talenata koje je dosljedno otkrivao u sebi rijetko susreće, čak i u kinematografskim narativima koji prikazuju fiktivne heroje.
“Srpska skupština je vaša kafana; ona je utjelovljenje i kuće i crkve. Naše kafane su mjesta gdje se odvijaju najznačajniji događaji. U tim prostorima se ruše vlade, formiraju nove uprave i stvaraju političke stranke . Kafana predstavlja jedinu instituciju visokog obrazovanja koju sam pohađao, sveučilište koje ne bih mijenjao za Oxford.
- Početkom devedesetih Dušan Prelević Prele je artikulisao svoj razvojni hod koji je, kako je sudbina odredila, ciklično započinjao i završavao se unutar najznačajnije institucije srpskog društva. Njegovo odrastanje u ulicama Crvenog križa i Čubure pokazalo se prosvjetljujućim i formativnijim od boravka u uglednom sveučilišnom kampusu.
Mladima koji su odrasli u toplom okruženju povijesnog Beograda nije bilo potrebno prestižno obrazovanje da bi obavljali svoje dužnosti s većom stručnošću od one koju imaju čak i najcjenjeniji profesionalci.
Temeljna priprema bila je izazovna, često podsjećajući na spartansko obrazovanje, karakterizirano oštrim procesom odabira koji nije dopuštao mjesta slabostima. Posljedično, tim pojedincima nije bilo pretjerano teško, u određenoj fazi života, postati vodeći umjetnici, sportaši, obrtnici, pa čak i nestašluci koji su svoje ludorije izvodili pažljivo kako bi izbjegli nanošenje štete. Kao rezultat toga, pojavila se generacija rođenih Beograđana, koji su značajno pridonijeli gradu, a istovremeno bili potpuno svjesni rizika koje nosi dobivanje male ili nikakve nagrade zauzvrat.
Rođeni Beograđani nisu bili obvezni pohađati školu, jer su odmah posjedovali sva potrebna znanja.Poput brojnih pojedinaca iz njegova kruga, Prelevićeve su težnje bile sažete na stotinama stranica. Gajio je snove da postane nogometaš i postigao je određeni uspjeh napredujući u mlađim kategorijama Crvene zvezde. Ambicija da se ugleda na Šekularca raspršila se kad je shvatio da mu glazbene sposobnosti mogu otvoriti put karijeri poput Micka Jaggera ili Joea Cockera. Zbog toga je njegova majka napustila srednju školu i prigrlila život uronjen u rock and roll.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Beograd nije zaostajao za svjetskim metropolama, au umjetničkom smislu često ih je i nadmašivao. Najistaknutiji svjetski glazbeni hitovi brzo su osvojili beogradsku publiku koja ih je u roku od dan-dva znala zapamtiti. To je nadahnulo Preleta da tradicionalnu školsku klupu i sjedala za rezervne igrače zamijeni društvenim dvoranama koje su se u večernjim satima pretvarale u živahne bastione rock and rolla.
- Tih godina Prelević je svoje umijeće iskazivao u raznim beogradskim bendovima, privlačeći pozornost Kornelija Kovača s kojim je započeo suradnju u renomiranoj grupi Korna. Međutim, Kovačeva strastvena povezanost s projektom, u kombinaciji s njezinim nemirnim raspoloženjem, naveli su je da ga brzo napusti.
Nezanimljiv završetak unutar Korni grupe najavio je značajan početak kazališne karijere. Mira Trailović i Jovan Ćirilov odavno su prepoznali njegov talenat. Ambiciozna inicijativa Ateljea 212, koja je u svojoj postavi imala brodvejsku senzaciju “Kosa”, nije mogla proći bez Preletovog angažmana. Naslovne pjesme izveo je uz Miru Peića, Dragana Nikolića i Mišu Janketića.
U tom razdoblju Prelet je imao zapaženu karijeru, jer ga je cijenjeni redatelj Bob Wilson pod svaku cijenu nastojao dovesti u SAD. No, Amerikancu je nakon jedne izvedbe “Kose” postalo jasno da se njegovi planovi neće ostvariti. Nakon brojnih pohvala, molbi i komplimenata, Prelet je uzvratio oštrim vrijeđanjem, što je dovelo do sukoba koji je u konačnici rezultirao prekidom suradnje s Atelierom.
U njegovom životu svaki je zaključak označavao izvanredan novi početak, omogućujući Preleu da brzo iskoristi priliku da istraži svoje talente na međunarodnoj razini. Svoje vještine pokazao je kao jazz solist u Njemačkoj. Ipak, sloboda koju je pružao njegov rodni grad Beograd nadmašila je sve ostale, te ga je nakon burnih događaja i dugogodišnjih izazova s alkoholom vratio kući.
U 1970-ima nastavlja svoje putovanje kao solo umjetnik, nastavljajući svoj prethodni rad. Nastupao je u brojnim popularnim kafanama širom Beograda i munjevito snimio nekoliko autorskih singlova među kojima su „Kažu/Postoji li ona da ja sanjam“, „Nisam više tvoj“ i „Želim da pamtiš.” Njegovu solo karijeru obilježile su česte svađe i kafanske tučnjave, a alkohol je bio Preletov glavni porok. Često je napominjao da ne cijeni okus alkohola, ali je priznao i da uživa u pijanom stanju.