To je bio moj dom

Nik. Njen muž.
Tiho izgovorene riječi su učinile da izgubi kontrolu i opari se vrelom vodom koju je sipala u šalicu. Postojao je samo jedan odgovor: Nikov poziv na razgovor znači da je sreo neku djevojku.
Prošle su dvije duge godine i sigurno je za to vrijeme sreo tuce djevojaka, bez obzira na to što ga je važan posao odveo u Južnu Ameriku. Nik je uvijek bio okružen ženama koje su se skupljale oko njega kao noćni leptirići oko vatre u kojoj, na kraju, nestaju. Što je ono Liza jednom rekla? Da je Nik u stanju da se oslobodi odgovornosti tako jednostavno kao zrnca prašine sa revera. Karen je stisnula pesnice da bi ublažila bol koji je još uvijek postojao, iako je vjerovala da ga je zaboravila. Ali, jedno nije nikada zaboravila. Nik je rekao da joj neće biti lako. Zakleo se da joj neće dati slobodu i da će tek posle dvije godine moći da zatraži razvod. Možda se predomislio. U tom slučaju nije bilo potrebno da je poziva na razgovor. Mogao je sve da preda u ruke advokatu. Danas čovjek može da se razvede i putem pošte.
Stavila je jaje i tost na tanjur, ali je nastavila da zuri u prazno. Sigurno nije došao samo zato da bi joj ostavio poruku, koja je, uzgred, sadržala notu optužbe, zato što ona, Karen, nije bila kod kuće…
Žvakala je zalogaje hrane ali nije bila u stanju da ih proguta,tako da je odgurnula tanjur. Bila je sigurna da bi joj i čaj zastao u grlu kada bi pokušala da ga pije.
Što da radi?
Nije bila svjesna koliko dugo sjedi, jer su emocije neprestano navirale, i gotovo joj se vrtjelo u glavi od njih. Bilo bi ludo da se ponovo sretne sa Nikom. Time bi zabola nož u još nezaraslu ranu. Ako mu je potrebna samo zato da bi dala svoju suglasnost za razvod, onda to može da učini i preko advokata. Zar on zaista misli da će mu pružiti to zadovoljstvo da je ponovo ponižava?