— Možda mislite da je ona osobito ružna ili da ima nekih drugih nedostataka. Ne, to nije slučaj! Nije osobito lijepa, ali to kao otac ne mogu dobro prosuditi. U svakom slučaju, visoka je i vitka, tjelesno i duševno potpuno zdrava. Njoj su dvadeset i dvije godine i dobro je odgojena. Evo, donio sam vam njezinu fotografiju koju mi je prije nekoliko godina poslala iz internata. Vidite i sami da sam o svemu dobro promislio.
Izvadi iz džepa kaputa fotografiju i pruži je mladom časniku. Hansa Rochusa obuzme nelagoda, kao da će mu se sada otkriti njegova budućnost. Šuteći pogleda sliku. Ugleda djevojačko lice velikih, tamnih očiju. Njihov je izraz djelovao pomalo hladno. Moglo se
vidjeti da djevojka ima pravilne crte lica i to je bilo sve. Hans Rochus nije u srcu osjetio ništa za kćer Petera Ravenporta. U duhu je uspoređivao to djevojačko lice s dražesnim crtama Hilde Sontheim. Nakon nekoga vremena vrati sliku, a Peter Ravenport je polagano gurne u džep, tiho se nakašljavši. Hans Rochus je udubljen u misli stajao kraj prozora. Iznenada se okrene bankaru.
— Sto će se dogoditi u slučaju da vam dadnem svoj pristanak, a vaša se gorpođica kćerka suprotstavi tome? Ne poznaje me, jednako kao što ni ja ne poznajem nju. U svakom slučaju pitanje je hoće li pristati na tu vezu.
— Moja je kći naviknuta na poslušnost — odvrati mimo Ravenport. — Vrlo je mirna i složit će se sa svim mojim odlukama. Uostalom — neugodan, blijedi smiješak zatrepta oko njegovih usana — ona će biti vrlo ugodna žena.
