Taksista sam već deset godina. Vidio sam svašta: i radosti, i tuge, i pijanstva, i rastanke. Al’ ono što sam doživio prije neku noć, i dalje nosim u grudima.
Bilo je oko pola jedan. Kiša je sipala po šajbi, ulica poluprazna. Na trotoaru žena u tankoj jakni, steže djevojčicu u naručju. Djevojčica spava, glava joj klizi, a majka je grli kao da čuva cijeli svijet.
Zaustavim se, spustim prozor i kažem:
„Gdje vam treba, gospođo?“
Glas joj je drhtao:
„Hitno… u bolnicu. Mala je pala… udara glavom… ne znam… molim vas…“
U očima joj panika, a u glasu krivica. Kao da sebe optužuje što nije bila brža, jača, pažljivija. Svaka majka to radi, čak i kada nije kriva.
Sjeli su pozadi. Krenuo sam najkraćom rutom, ali svaka sekunda mi je bila duga kao vječnost. Žena me molila da požurim, a ja sam već vozio brže nego što smijem.
„Izdrži, dušo, molim te…“ šaptala je, ljubeći djevojčicu po mokroj kosi.
Nisam mogao da gledam u retrovizor, jer bih im vidio tugu koja me peče.
Umjesto toga, gledao sam semafore i svađao se s crvenim svjetlima u glavi.
Kada smo stigli, istrčala je s njom. Pogledala me samo sekundu.
„Spasili ste nas… hvala.“
Nisam naplatio vožnju. Samo sam tiho rekao:
„Samo vi meni javite sutra da je dobro.“
Nisam znao ni njeno ime, ni broj telefona. Nisam znao hoću li je ikada više vidjeti.
Sjedio sam još dugo u autu ispred bolnice, mokrih dlanova, kao da sam vozio vlastito dijete.
U ovom poslu ljudi misle da vozimo samo kilometre.
Mi često vozimo i tuđe brige.
JEDNAISTINA