“Tražila je da joj donesem kavu svako jutro. Jednog dana sam joj dala ono što je zaslužila…”
Kad sam se udala za Damira, znala sam da njegova majka Vera nije obična svekrva. U njihovoj porodici postojala je tradicija – svaka snaja morala je proći test poslušnosti.
Prva zadaća: donositi joj kavu u krevet svako jutro točno u 6:30.
Prva snaja (Jelena) nije izdržala ni mjesec dana.
Druga (Marija) pobacila je od stresa, kažu.
Ja sam bila treća.
Prvih dana sve je bilo normalno. Ali onda su počule promjene:
– Ponedjeljak: “Kava je prehladna.” (Ispala je iz šolje na moju kosu.)
– Srijeda: “Ovo nije šećer, nego sol!” (Pljunula je po mojim nogama.)
– Petak: “Zaboravila si poslužavnik. Bezobrazna si!”
Damir je samo slegnuo ramenima: “Mama je takva, izdrži malo.”
Dan kad sam odlučila da je dosta
Jednog jutra, umjesto kave, donijela sam joj praznu šolju.
Vera: “Gdje je kafa, glupačo?”
Ja: “Ispred kuće, u bunaru. Možete je sama zahvatiti.”
Njeni očni kapci su se trzali. “Kako se usuduješ?!”
Tada sam izvadila snimku s mobitela – svako njeno ponižavanje, svaka psovka, sve.
“Ako još jednog jutra čujem da ste nekom od nas urnebesile dan, ovo će biti na svim društvenim mrežama. I u crkvi. I u birtiji gdje vaš muž pije.”
Šokantni preokret
Vera je pobijedila odjednom. “Dobro… dobro… nisam znala da si tako… pametna.”
Ali pravi udarac došao je kasnije. Njen muž (Damirov otac) pristupio mi je u bašti:
“Hvala ti. Živio sam s tom ženom 40 godina… ti si je ušutkala za 10 dana.”
Od tog dana, Vera mi je donosila kavu – meni.
Pouka priče:
“Neki ljudi ne cijene ljubaznost – dok ne osjete strah.”