Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu.
Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus činio se kao da ima poteškoća s ulaskom u njega, kao da je svaki korak za njega bitka. Ustao sam bez namjere razmišljati ili se pomaknuti, dao sam mu znak da sjedne dok me je gledao izjavom koja je bila više od riječi. Sjeo je u usporenom pokretu, stavio ruke na svoje novake i odmahnuo glavom. „Sine… kad bi znao točan iznos“, rekao je tiho, gotovo šapatom.
Nisam očekivao da će išta reći, a kamoli nešto što bi mi ostalo u sjećanju. Na trenutak je pokrio oči, kao da razmišlja o nečemu unutarnjem, a zatim ih je otvorio i pogledao me ravno u oči. Glas mu je drhtao dok je govorio: „Nemaš pojma na koga si me danas podsjetio.“ U tom trenutku nisam imao pojma što namjerava reći, ali sljedeća izjava promijenila je tijek mog dana. Stariji čovjek duboko je udahnuo, kao da skuplja snagu da progovori nešto što ga je dugo mučilo.
Razgovarao je sa svojim sinom, koji ga je znao braniti, promrmljao je nešto, a zatim pogledao kroz prozor kao da se prisjeća prošlosti. Njegove riječi su mi stegnule grlo. Tvoj sin? upitala sam tiho, ne želeći biti nametljiva. Temu sam doživljavala kao tešku za njega, ali i kao da želi da je netko sasluša. Stariji čovjek je kimnuo, a u njegovim se očima pojavila tuga koja mi je odmah otkrila priču ovdje. Bio je ugodan momak. Predobar,” nastavio je. “Dosljedno je podržavao sve. Stajao je u autobusima, nosio torbe za starije žene i hranio beskućnike.”
- Pravio se da se smiješi, ali osmijeh je bio kratak i gorak. Sjetila si ga se, dijete. Osjećala sam sve veći pritisak u želucu. “A gdje je on trenutno?” Nježno sam upitao. Stariji čovjek je nakratko zatvorio oči, kao da ga je pitanje pogodilo više nego što je očekivao. Kad ih je pogledao, vidio je da je pokušavao sakriti njihove suze. Otišao je, rekao je polako. „Prerano“, te su dvije riječi prožele moj duh poput hladnog vjetra. Nisam znao što da izrazim. Čak ni najljepše rečenice ne mogu osjetiti takvu bol. Zatim je pogledao svoje ruke, kao da ih gleda prvi put.
Prethodno smo svjedočili međusobnom posljednjem pojavljivanju, zalagao se za ženu u autobusu, rekao je tihim glasom. I ukorio sam ga zbog toga jer je bio bolestan. Nisam shvaćao da će ovo biti posljednji put da ću ga vidjeti na nogama. Nisam mogao skrenuti pogled s njega. Glas mu je drhtao, ali je pokušao zadržati dostojanstvo. Danas, kad si ustao, osjećao sam se kao da sam ga nakratko ponovno vidio. Nisam očekivao veličinu te težine. Ja ispričao se, što je jedva doprlo do publike. Nisi mi to morao otkriti. Međutim, stariji čovjek je odbio to učiniti. „Ne, sine. Bio sam prisiljen.”
Pogledao me izravno u oči – to je dovelo do kombinacije boli i zahvalnosti. Kad je ustao, objasnio mi je da bih se trebao vratiti u dane kada je bio sretan zbog mene… i ja sam bio sretan zbog njega, rekao je tihim tonom. I zbog toga te cijenim. Ne zbog položaja… već da me podsjeti na dobrotu u mladima koja nije izgubljena. Autobus je nastavio oscilirati naprijed, ali meni se činilo kao da je svijet stao. Nisam mogao vjerovati da jedan jednostavan čin može imati značajan utjecaj na nekoga.
Sretan sam što sam mogao sudjelovati u nečemu. Unatoč nedostatku znanja. Stariji čovjek se pretvarao da se smiješi, ali je ipak izrazio svoje najiskrenije osjećaje. Zato je to važno, rekao je. Jer dobrota koja izvire iz srca… Nije namjerna. Kad je autobus stigao na odredište, zaustavio se i stavio ruku na ručku. To je rekao prije polaska. “Neke stvari su nekim ljudima važnije od drugih.” Dok se spuštao nizbrdo. Stepenicama, ponovio je svoj pokret i dao mi znak. Taj pogled prenosi sve: zahvalnost, želju i patnju povezanu s gubitkom djeteta.
Dok se autobus vozio, ostao sam potpuno miran. Njegova se priča ukorijenila na način koji nisam mogao predvidjeti. Provirio sam kroz prozor, ali nisam vidio ulice – samo njegove riječi, koje su se ponavljale u mojoj glavi. I danima nakon toga nisam mogao pronaći posljednju izjavu koju mi je uputio, onu koja me još uvijek pogađa: “Zahvaljujući tebi, danas sam ponovno doživio trenutak očinstva.”