Današnji dan nosi tihu bol u sebi. Otišao je dr. Aleksandar Đoković, jedan od onih rijetkih ljudi koji su iza sebe ostavljali trag ne samo kroz ono što su radili, već i kroz ono što su bili. Imao je svega 53 godine, a njegova smrt došla je iznenada, ostavljajući veliku prazninu u životima onih koji su ga voljeli i poštovali – kako na profesionalnom, tako i na ličnom planu.
Njegova karijera nije bila samo zbir zvanja i stručnih dostignuća. Iako je bio na čelu jednog od najvažnijih hirurških odjela, bio je mnogo više od običnog ljekara. Ljudi koji su mu dolazili, bilo kao pacijenti ili prijatelji, osjećali su se prihvaćeno, uvaženo, saslušano. Bio je čovjek koji je znao da liječi i riječima, a ne samo skalpelom. Imao je onu rijetku sposobnost da unese mir tamo gdje ga nema – njegov glas i pogled nosili su ono povjerenje koje ne možete naučiti u školi, već koje proizlazi iz istinske dobrote.
- Njegova toplina bila je nenametljiva, ali prisutna. Ljude nije fascinirao titulama, već pristupom punim poštovanja i pažnje. Oni koji su ga znali bliže, a među njima su i mnogi iz javnog života, isticali su da je bio tiho svjetlo – nikada u centru pažnje, ali uvijek neko kome se vraćate kad je najteže.
Posebno se pamti operacija koja je označila prekretnicu za pjevačicu Krstinju Matanović, učesnicu muzičkog takmičenja. Taj zahvat finansijski je pomogao i njegov prijatelj Saša Popović, koji je tada rekao da je dr. Đoković bio “heroj iz sjene” – čovjek koji je znao spojiti tehniku i empatiju. Bio je neko na koga se moglo računati – bez mnogo riječi, bez buke, ali s ogromnim rezultatima.
Njegov odlazak duboko je potresao i Cecu Ražnatović, koja je javno izrazila tugu riječima da je „otišao na bolje mjesto, ali da će zauvijek nedostajati“. Nije to bila samo izjava poznate ličnosti, već istinski izraz tuge i gubitka koji osjećaju svi koji su makar jednom bili u njegovoj blizini.
Oni koji su dolazili kod njega kažu da nije liječio samo tijelo, već i dušu. Njegov kabinet bio je mjesto gdje su ljudi nalazili razumijevanje, tišinu i ljudsku toplinu – nešto što se danas sve rjeđe sreće. U vremenu kad se medicina sve više svodi na brojke, dijagnoze i sistem, on je podsjećao šta znači biti čovjek prije svega.
- U tekstovima koji su se pojavili posljednjih dana, posebno je naglašeno da nije volio govoriti o sebi. Nije tražio pažnju, niti priznanja. Ali upravo zato je bio toliko voljen – jer je njegova vrijednost dolazila iz skromnosti, znanja i osjećaja za ljude. Neki su ga opisali kao doktora koji liječi i kada ne operiše, jer je znao slušati i biti tu kada je najviše trebalo.
Njegova smrt je podsjetnik – da su najvažnija djela često ona koja se ne vide na prvu, koja se ne slave javno, ali se pamte cijeli život. Bio je neko ko nije morao da bude glasan da bi bio velik. Njegova veličina bila je u tihim gestovima, u riječima podrške, u prisutnosti kad je to bilo najpotrebnije.
Za sobom je ostavio porodicu, prijatelje, kolege, ali i mnogo više – ostavio je duh ljekara kakvi su nekada bili – prisutni, topli, predani i istinski posvećeni svakom čovjeku. Njegovo ime ostaće ne samo u medicinskim bilješkama i statistikama, već i u srcima onih koji su zahvaljujući njemu vjerovali da nada postoji čak i kada sve izgleda izgubljeno.
Mnogi će reći da je otišao prerano. I zaista jeste. Ali ono što ostaje – sjećanja, zahvalnost i neizbrisiv trag – to je ono po čemu se mjeri vrijednost jednog života. Dr. Aleksandar Đoković neće se pamtiti samo po operacijama koje je izveo, već po ljudima koje je dotakao, koje je saslušao i kojima je bio oslonac u najtežim trenucima.
Ostaje da se nadamo da će svijet u budućnosti imati više onakvih ljudi kakav je bio on – ljekar, prijatelj, čovjek.