Snimila kultni film “Nataša” i pre 28 godina očarala Balkan, pa otiša u Izrael: Eno kako tamo sada izgleda njen život, mnogi kažu da se uopšte nije promenila

Podeli objavu

U današnjem članku donosimo priču o Tijani Kondić, nekadašnjoj srpskoj glumici koja je svojim talentom ostavila snažan utisak u domaćoj kinematografiji, a danas živi potpuno drugačijim životom daleko od očiju javnosti.

Njeno novo poglavlje vodi nas u srce Tel Aviva, grada koji je postao njena svakodnevica i nova inspiracija.Prošle večeri, dok je Izrael bio pod napadom, Tijana se oglasila putem društvenih mreža kako bi svojim pratiocima poručila da je bezbedna i stabilna, uprkos okolnostima. U dva kratka videa, podeljenim u periodu između 22 i 23 časa, jasno je stavila do znanja da se trudi da zadrži mir i pribranost. Prvi je bio insert iz jedne ankete, dok je drugi prikazivao isečak iz popularne serije “I tek tako”. Na taj način pokušala je da makar na trenutak olakša zabrinutost svojih pratilaca i porodice.

  • Za mnoge je pitanje – otkud baš Tijana u Izraelu? Mnogi je pamte po njenoj legendarnoj ulozi u filmu “Nataša” iz 2001. godine, reditelja Ljubiše Samardžića, koja joj je donela slavu, ali i brojne nagrade. Međutim, život ju je odveo u drugom pravcu. Danas živi i radi u Tel Avivu, gde se posvetila produkciji i plesu, tačnije podučavanju kubanske salse. Taj spoj umetnosti i pokreta savršeno odgovara njenoj ličnosti.

Preseljenje nije bilo lako, priznala je u jednom intervjuu. Iako je ranije Izrael upoznala iz perspektive turiste, život u toj zemlji je zahtevao novu vrstu prilagođavanja. “Sve je teško kada krećeš iz početka – i posao i ljudi i jezik”, ispričala je. No, u toj borbi za novim životom, oslonila se na porodicu koja joj živi tamo, kao i na ličnu ambiciju, koja ju je gurala napred.

Radila je naporno, kombinovala više poslova – plesne časove i projekte u filmskoj produkciji. Nedavno je završila i jedan veliki filmski projekat s jednim od najpoznatijih izraelskih reditelja, što za nju predstavlja značajan uspeh. U pauzama između profesionalnih angažmana, piše – još jedan kreativni ispusni ventil koji koristi kako bi izrazila svoja razmišljanja i emocije.

Kulturna raznolikost u Izraelu joj je, kako kaže, bila izazov, ali ne i prepreka. “Upoznala sam ljude iz celog sveta, naučila novi jezik i potpuno promenila život”, kazala je, dodajući da joj i dalje nedostaju ljudi i atmosfera Srbije. Ipak, prihvatila je sve promene kao deo rasta i sazrevanja.

Tokom godina, Tijana se nije često oglašavala povodom političkih i bezbednosnih kriza koje su pogađale region u kojem živi. Ipak, nedavno je objavila snimak sa modne revije u Tel Avivu, pokazujući i dalje izraženu ljubav prema umetnosti i estetici.

  • Tijanin glumački uspon obeležila je upravo uloga u filmu “Nataša”, koja joj je donela Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu na festivalu u Puli, Zlatnu mimozu u Herceg Novom, Statuetu slobode u Sopotu, kao i priznanje Najbolji naturščik. Taj trenutak slave bio je plod talenta, autentičnosti i iskrenosti u igri koja je dotakla publiku širom regiona.

Zanimljivo je da je Tijana tri puta pokušavala da upiše Fakultet dramskih umetnosti, ali nije uspela. To ju je duboko pogodilo, jer nije razumela zašto joj vrata tog sveta nisu bila otvorena, iako je očigledno imala potencijal. Nakon srednje škole – Pete beogradske gimnazije – završila je Filološki fakultet, na smeru za svetsku književnost, i čak stekla master diplomu. Time je još jednom dokazala da su obrazovanje i lični razvoj uvek bili među njenim prioritetima.

Pored filma “Nataša”, Tijana je zabeležila još nekoliko značajnih glumačkih uloga – u ostvarenjima “Bumerang”, “Ledina”, “Tuga”, “Ime: Dobrica, prezime: nepoznato”, “Sistem”, kao i u seriji “Tri muškarca i tetka”. Takođe je bila voditeljka emisije “Stepenište” na RTS-u, što govori o njenoj svestranosti i prisutnosti na različitim poljima umetnosti i javnog delovanja.

Danas živi daleko od domaće javnosti, ali i dalje nosi neizbrisiv trag prošlih uloga i svega što je postigla u mladosti. Iako vodi mirniji, drugačiji život, jasno je da se umetnost i dalje krije u svakoj njenoj gesti. Njena tiha prisutnost izvan svetla reflektora otkriva ženu koja je naučila da se menja, prilagođava i stvara – gde god da se nalazi.

 

 

 

 

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -