Idućeg poslijepodneva Alexa je već počela gubiti živce čekajući da zazvoni telefon. Od nekog straha da ne urekne svoju sreću, nikome nije povjerila što joj se dogodilo. Sutradan oko podne ona već počne gubiti nadu. Doduše, Brian Campbell je obećao da će telefonirati, ali… što ako se uopće ne javi toliko se prepustila sumnji da je sasvim odsutno podigla slušalicu kad je telefon napokon zazvonio i gotovo se zagrcnula kad je shvatila tko se javlja.
-Gospodine Campbell, to ste vi! Nisam se više nadala… Da, svakako! Mogu doći u dva sata. Hvala! Nekoliko minuta prije dva sata, stajala je na ulazu putničke agencije „Globus”. Bila je nervozna. Donekle ju je ohrabrivala pomisao kako je učinila sve da bi lijepo izgledala. Bujnu smeđu kosu je oprala, pažljivo se našminkala i premazala maškarom trepavice, za koje su mnoge žene sumnjale da su prirodne, a koje su bacale tajanstvenu sjenu na njezine krupne oči boje lješnjaka.
-Danas ste još ljepši nego prekjučer, Alexa – rekao je Campbell pošto ju je srdačno pozdravio pa je dodao: – Mi se ovdje obraćamo jedno drugome imenima, nadam se da vam to ne smeta.
-Dakako da mi ne smeta, gospodine Campbelle! – odgovori ona, a onda se oboje nasmijaše na ono „gospodine Campbell”.
Alexa shvati da se nakon dugog vremena nasmijala od srca. Ujedno osjeti da je pomalo napušta napetost Sjede na stolicu preko puta pisaćeg stola u njegovoj radnoj sobi.
-Što znate o „Globusu”, Alexa?
-Ne baš mnogo – iskreno je priznala.
Znam da ste ovdje već nekoliko godina. Sjećam se članka u novinama” prilikom otvaranja ove poslovnice…
