Dino Merlin nije tek muzičar on je autor koji je život pretakao u pjesme tako da svaki stih izgleda kao presavijena stranica ličnog dnevnika. Njegove melodije nisu samo note, nego tragovi iskustava, tuge i radosti koje su sazrijevale zajedno s publikom.
Od skromnih početaka do najvećih bina, njegov put oblikovali su ljubav, upornost i vjera da muzika može dotaknuti ono najskrivenije u čovjeku. Na sceni je velika balkanska zvijezda, ali izvan reflektora ostaje čovjek koji vozi bicikl kroz Sarajevo, pozdravlja poznata lica i vraća se ulicama iz kojih je ponikao.
U karijeri je volio duge staze. Govorio je da cijeni maratone, a ne trke na “sto metara”: pjesma za njega mora trajati decenijama. Takav odnos prema vremenu osjeća se i na albumu “Mi”, koji je, iako planiran ranije, sazrio nakon nesigurnog perioda i donio nove priče. Među njima su postale himne “Zauvek ovako” i “Neka bude đula”, pjesme koje su, kako kaže, izrasle iz istinitih događaja. Neke melodije rađale su se kao bolne istine od kojih ostaneš živ, a neke su do njega stizale kao tiha upornost koja ne dopušta zaborav.
- Često se vraća ljubavi sa suprugom Amelom, koja je započela u mladosti i preživjela sve prepreke. Njihova veza, osnažena vremenom i zajedničkim odricanjima, dobila je poseban trag u pjesmi “Zauvek ovako”, kao da je riječ o odavno neotplesanom plesu koji je napokon zabilježen u muzici. U tim pjesmama čuje se zahvalnost, ali i dug prema godinama kada su živjeli na rubu, čuvajući obraz i snove.
Kada govori o saradnjama, jasno je koliko poštuje druge izvođače i koliko umije prepoznati glas koji može nositi njegov stih. Radio je sa Halidom Bešlićem, pretvarajući ideju u priču koja je dugo “krčkala” dok nije postala pjesma. Pisao je za Vesnu Zmijanac i stvorio nezaboravne trenutke poput “Kad zamirišu jorgovani”. Sarađivao je i sa Svetlanom Cecom Ražnatović, ostavljajući trag u pjesmama koje je publika prigrlila kao svoje. Sa Željkom Joksimovićem nastao je “Supermen” – melodija koja je strpljivo čekala da dobije pravi tekst i postane ozbiljna priča u dva glasa. To je on: graditelj mostova između žanrova i generacija.
Iza reflektora stoji čovjek naviknut na rad i skromnost. Sjeća se kokuznih vremena, radionica u kojima se disalo teško, dana kada je u radničkim garderobama zapisivao stihove. Taj odnos prema poslu nikada mu se nije promijenio: ili se radi kako treba, ili nikako. U jednom trenutku života susreo se i s depresijom, iskustvom koje je opisivao kao neusporedivo s bilo kakvim fizičkim bolom. Iz te tame izvukla su ga disciplina, stvaranje i red – isti onaj ritam koji vodi muzičara kroz turneje i studijske noći.
- Njegova priča je i priča o domu. Pjesma “Jedna si jedina” utisnula se u kolektivno pamćenje, dok su nastupi od Koševa do Royal Albert Hall-a i Madison Square Garden-a pokazali da balkanska emocija može puniti najveće dvorane. Na Evroviziji je učestvovao više puta, noseći sa sobom poruke koje su u kriznim vremenima bile i znak prkosa i molitva za bolje sutra. U životnim lomovima vraćao se porodici: supruzi Ameli, djeci i kasnije unucima, s kojima želi ono najvažnije – mir i normalno odrastanje.
Njegov stvaralački kredo spaja lično i opšte. Pjesme kao što su “Kokuzna vremena”, “Nedostaješ”, “Kad si rekla da me voliš” i mnoge druge nastajale su iz intimnih lomova, ali su se pretvarale u opštu emociju. Zato njegovi refreni za neke znače prvu ljubav, za druge rastanke, a za treće nadu da se čovjek može podići poslije težih godina. U saradnjama i duetima uvijek je tražio istinu pjesme, a ne samo tržišnu računicu. Zbog toga mu opus djeluje zaokruženo, kao mozaik u kojem se svaka pločica uklapa – od gradske ulice do svjetske scene.
Kad se sve sabere, Dino Merlin je umjetnik koji je od odricanja napravio estetiku, od patnje smisao, a od muzike dom. Ostao je vjeran sebi: voli burek i ćevape, cijeni obične dane i zna da je čovjek, koliko god velik bio, “list na vjetru”. Njegove pjesme stare onako kako stare ljudi – ne gube snagu, nego dobijaju nove slojeve. Zato i danas, kada publika zatraži još jedan bis, čuje se isti onaj glas koji je nekad zapisivao stihove u radničkoj hali: tih, uporan i osjećajan. Prava umjetnost, kaže njegova biografija u notama, ne poznaje rok trajanja – samo nove načine da se prepozna u nama.