SVI PISCI SVETA
Senke sumraka
Odlomci:
SkarletMeklin se udobno smjestila u staru fotelju koja se nalazila u samom uglu prostrane
dnevne sobe, porodične kuće. Svoje duge, lijepo oblikovane noge podigla je sa poda i savila ispod sebe. Oduvijek je voljela tako da sjedi, sklupčana, poput mačeta, govoreći da se tako relaksira i odmori. Glavu je naslonila na glatku površinu širokog naslona. Pramenovi duge, crne kose su joj golicali obraze, ali ona nije učinila ništa kako bi ih uklonila. Osjećala se prijatno i poušteno, uostalom, kao i uvijek, kada bi se našla u ovoj prostoriji, u roditeljskoj kući. Obožavala je tu kuću, a posebno prostranu dnevnu sobu, prepunu umjetničkih slika, polica sa knjigama, raznim suvenirima. Po nekom nepisanom pravilu, u ovoj je sobi, svako od ukućana imao neko svoje omiljeno mjesto za sjedenje. Skarlet je obožavala ovu fotelju koju je naslijedila od bake, po kojoj je i dobila ime. Dok je bila živa, starica je često dolazila u posjetu svom sinu i njegovoj porodici. Uvijek je sjedjela upravo u toj fotelji i svojoj unuci pričala predivne priče. Skarlet jo je sjedjela u krilu, a kada je malo odrasla i otežala, na stolici pored nje, uživajući u čarobnim riječima i pričama koje je baka pričala sa mnogo ljubavi i pažnje. I sada, mnogo godina kasnije, uvijek, kada bi sjela u tu fotelju, mogla je da osjeti toplinu i nježnost koji su zračili iz bake, a u ušima bi joj odzvanjale njene riječi i veseli smijeh. Majka jc imala svoju omiljenu fotelju pored malog stola od trešnjinog drveta na kojem je stajala prelijepa lampa, velikog abažura, koju su oma i njen suprug kupili na svom bračnom putovanju. Gospoda Meklin je voljela da se odmara uz tihu muziku, zatvorenih očiju kao da drema. Na suprotnom kraju sobe, otac je imao svoju udobnu fotelju, pored police sa knjigama i jedne Stone lampe. Na naslonu njegove omiljene fotelje uvijek su stajale naočarc za čitanje, spremne da ih stavi na nos i prepusti se carstvu lijepih, pisanih riječi.
– Ovo je nepravda – uzdisala je majka, ulazeći u prostoriju sa velikom tacnom u rukama na kojoj su bile tri šoljc iz kojih se širio miris kafe.
– Sta jc nepravda, mama?
– Vikendi koje provodiš sa nama uvijek tako brzo prođu. Uzdahnula je.
– Griješiš, prolaze jednakom brzinom kao i svi drugi vikendi – nasmijala se Skarlet.
***
Njeno razmišljanje je prekinuo nečiji dubok, prodoran, melodičan i veoma prijatan glas. Mahinalno je pogledala u tom pravcu i osjetila kako joj žmarci prolaze duž kičme. Muškarac je bio visok, širokih ramena i kao ugalj crne kose. Skarlet ga je gledala kao opčinjena, svjesna da u životu nije vidjela privlačnijeg muškarca.
Pogled mu je bio spušten tako da nije ,ogla da vidi boju njegovih očiju. Usne, najsenzualnije koje je ikada vidjela, pomjerao je dok je izgovarao riječi, a ona je poželjela da ih osjeti na svom tijelu.
Mora da sam poludjela, pomislila je. Lice mu je bilo mirno, bez grimase, skladno, poput njegovih tek primjetnih pokreta ruku i njega samoga.
Zadivljena njegovom pojavom, Skarlet nikako nije mogla da se koncetriše na smisao njegovih riječi. Ko zna iz kog razloga, vjerovala je da su savršene, mudre i da ih vrijedi čuti.