Jedna mlada žena se suočila sa ogormnim gubitkom kada su njen muž i njihova malena kćerka nestali na izletu na koji su otišli bez nje. Međutim tek je uslijedio šok nakon nekoliko godina.
Moj suprug i kći otišli su na vikend izlet na naše omiljeno jezero, ali se nikada nisu vratili. Istina je otkrivena šest godina kasnije i promijenila je sve u što sam vjerovao. Sjećam se trenutka kada su otišli. Nosio je njezin mali ružičasti ruksak, a ona je radosno skakutala po njemu. Obavijestio me je da će se vratiti u nedjelju navečer. Zagrlio me i rekao: “Ne brinite.” To su bile njegove posljednje riječi. Kad se nisu vratili, pretpostavio sam da je to bila nesreća, da će policija imati kratko vrijeme za odgovore.
Međutim, dani su se pretvarali u mjesece, što je vodilo u godine, a nije bilo nikakvih naznaka. Nema leša. Nema svjedoka. Nema komentara. Samo nedostatak zadovoljstva. Naučio sam živjeti s boli, ali nikada nisam naučio prihvatiti nedostatak sigurnosti. Sve dok jednog jutra nisam primio telefonski poziv koji će mi zauvijek promijeniti život. Telefonski poziv koji mi je prekinuo noge i doveo me do toga da konačno shvatim njihovu lokaciju i svrhu za ove godine… i zašto.
Telefon je počeo zvoniti u tipično jutarnje vrijeme, u to vrijeme ljudi obično ne zovu hitne službe osim ako se ne radi o hitnom slučaju. Nisam odmah odgovorio, ruke su mi se tresle dok sam zurio u broj koji mi je bio potpuno nov. Kad sam konačno pritisnuo gumb, čuo sam dubok muški glas: „Gospođo… Vjerujem da imamo informacije o vašoj supružnici i djeci.“ U tom trenutku, moje tijelo se prestalo micati. Nisam mogao ni disati. Samo sam rekao: „Gdje su?“
- Preporučili su mi da posjetim policijsku postaju u sljedećem gradu. Vozio sam kao u magli, ruke su mi se znojile, a srce mi je tako snažno lupalo da sam se brinuo da ću se onesvijestiti. Kad sam ušao, policajac mi je pružio mješavinu utjehe i zabrinutosti. Razumio je da će ono što će imati reći biti teško. Stavio je malu, zatamnjenu bilježnicu na stolicu. „Nalazio se u napuštenoj kući blizu jezera“, rekao je. Prepoznao sam rukopis pisca čim sam naišao na prvo slovo. Ovo je bila njegova bilježnica. Moja supruga. Ne tako daleki dnevnik za koji nisam ni znao da postoji.
Dlanovi su mi se tresli kad sam ga prvi put otvorio. Tada sam počeo čitati. Prva rečenica me prekinula: „Ako itko ovo čita, to implicira da sam poduzeo potrebne radnje kako bih spasio svoju kćer.“ Osjetio sam kako mi se usne suše. Klizio sam po stranicama, svaka je bila teža od prethodne. Dokumentirao je da je primio prijetnje. Ozbiljne mane. Da su ga obavijestili da će, ako ne učini ono što se traži, ozlijediti našu mladu djevojčicu.
Napisao je da je skeptičan prema policiji, da nema pojma koga tražiti, da se boji. Nakon toga, rečenica koja mi je slomila srce na odvojene dijelove: „Zato odlazim. Moram je prevesti na sigurno mjesto. Ne mogu vas prisiliti da sudjelujete. Imao sam problema s disanjem.“ Nisam mogao shvatiti da je vjerovala da su preminuli, možda još živi… Živi. Skriveni. Vrlo daleko od mene. Policajac je nastavio bez riječi, izvadio je fotografiju iz ormarića. Slika – moja mlada djevojčica. Starija. Visoka. S pletenicama.
Osmijeh koji je gotovo identičan osmijehu koji je imala kao dijete. Uhvatila ga je za rame rukom. Moj suprug. Oboje su još bili živi. Na poleđini fotografije napisao sam: Čuvat ću je. Oprosti mi.” Sve u meni bilo je oštećeno, a zatim i popravljeno u isto vrijeme. 6 godina boli, noćnih mora i tame… Sve je odjednom postalo važno. Mučio sam se odlučiti između vrištanja od bijesa i plakanja od utjehe. Policajac je predložio: „Vjerujemo da su blizu granice.“ Možemo ih pronaći.”
Međutim, samo sam zurila u fotografiju, držeći je kao da mi je srce u džepu. Sljedećih nekoliko dana doživljavala sam stvari koje su bile drugačije od onoga što sam vidjela. Telefonirala sam, pisala i slala zahtjeve. Nakon toga – primljena je obavijest. Broj telefona koji je nepoznat. Samo jedna izjava: “ako me želite vidjeti, dođite sami.” pozicija: napušteni dok uz jezero. Isto jezero. Srce mi se ubrzalo kako sam se približavala vodi. Magla se nakupila u planinama, hladan vjetar mi je šibao lice. Kasnije sam primijetila siluetu. Visoka, vitka nego prije. Nakon toga, prema meni je krenula sićušna figura sa slamnatim krovom. Mama
Glas joj je bio i neobičan i poznat u najvećoj mjeri. Poklonila sam joj se i zagrlila. Plakala sam toliko intenzivno da nisam mogla disati. A iza njega… moja supruga. Smatrao me je nekim tko je svjestan svog gubitka, ali ipak očekuje oproštenje. “Mora da je bila na sigurnom”, rekao je. Nisam imala izbora. Pogledala sam ga sa suzama u očima. oči. Nisam bila sigurna trebam li ga udariti, zagrliti, poljubiti ili prokleti. To je bio najteži trenutak u mom životu. Međutim, kada sam promatrala našu kćer, koja je još uvijek bila živa, zdrava i sretna, znala sam da je postigao jedinu stvar za koju je znao da je prikladna.
Možda ne onu koju sam ja željela. Međutim, smatrao je to potrebnim. Te večeri, na obali jezera, shvatio sam jednu stvar: početak i kraj svega. Ponekad istina nema pozitivan učinak. Ponekad nosi dodatni teret koji je veći od izvornog. Međutim, ona također pruža odgovor. Nakon šest godina potpune tame, vjerovao sam da mi je to dovoljno.