Danas vam donosimo jednu tešku i istinitu priču o ženi Zemini Suljanović.Zemina Suljanović nije samo ispričala svoju priču ona je ispisala poruku svim onima koji su kroz život nosili tuđu krivicu, koji su patili u tišini i koji su vjerovali da se istina nikada neće čuti.
Zemina Suljanović iz Velike Kladuše – žena velikog srca, čvrste volje i neiscrpne hrabrosti – konačno je odlučila otvoriti dušu i podijeliti potresnu životnu priču koju je godinama nosila u sebi kao teško breme. Njena ispovijest, pretočena u knjigu simboličnog, gotovo poetskog naziva „Tkaljo moja tiha“, nije samo priča o ličnoj boli, već i snažan krik istine, vapaj za pravdom i dostojanstvom koji su joj godinama uskraćivani.
Odrasla u neznanju o vlastitom porijeklu, Zemina je tek nakon punih 45 godina otkrila jezivu istinu o svojim korijenima – istinu koja bi slomila mnoge, ali je nju osnažila i inspirisala da progovori ne samo u svoje ime, već i u ime svih žena čija je patnja ostala neizgovorena. Sa ogromnom dozom tuge, ali i odlučnosti, otkrila je da je rođena kao posljedica incesta – silovanja tada samo 15-godišnje gluvonijeme djevojke, njene biološke majke Feride, od strane najbližih rođaka.
- „Rođena sam iz zločina, iz tame i sramote koju su drugi pokušavali prikriti godinama, ali nisam rođena bez svrhe“, iskreno govori Zemina. „Moja majka Ferida nije imala glas, nije imala mogućnost da viče, da plače glasno, da ispriča šta joj se dogodilo. Zato sam ja progovorila umjesto nje – kroz riječi, kroz suze, kroz svaku stranicu moje knjige.“
Knjiga „Tkaljo moja tiha“ nije samo memoar, već i svjedočanstvo o jednoj nepravdi, o godinama prećutane patnje i o snazi jedne žene da se suoči s prošlošću. To je priča o djetetu koje je bilo oteto majci odmah po rođenju, koje je odraslo u tuđem naručju, ali sa srcem koje je intuitivno znalo da mu nešto nedostaje. Nakon što je istina isplivala na površinu, nije se zaustavila – odlučila je stati pred sve, pred čitav svijet, i reći: „Dosta je šutnje. Dosta je sramote koju su drugi projektovali na one koji su najmanje krivi.“
„Kažu da je pravda spora, ali dostižna. I ja sam primjer toga. Progovorila sam ne iz mržnje, nego iz potrebe da se olakša duša jedne žene koja više nije među nama, a kojoj nikada nije pružena prilika da zagrli svoje dijete.“
- Nakon objave knjige, reakcije su bile burne. Priča se proširila kroz medije i društvene mreže, izazvavši šok, nevjericu, ali i pokajanje. Neki su, kaže Zemina, padali u nesvijest, neki su zvali hitnu pomoć, a bilo je i onih koji su dolazili pred njena vrata tražeći oprost – prebacujući krivicu, opravdavajući se, moleći za razumijevanje. Ali ona im je odgovorila na jedini način koji zna – istinom.
„Zatvor je blag prema onome što ova knjiga nosi. Ona je ogledalo njihovih djela, podsjetnik koji boli, koji žari u kasnim godinama kada ljudi konačno počnu razumijevati suštinu života i greške prošlosti. Nisam pisala da bih se svetila. Nisam osvetnik. Nisam naučena da mrzim, ali jesam da govorim istinu.“
Posebno emotivno poglavlje knjige posvećeno je Hanki i Šahidu – njenim usvojiteljima, ljudima koji su je prihvatili otvorena srca, koji su joj dali dom, ljubav, toplinu i osjećaj pripadnosti. Hanki, drugoj majci po srcu, ne po krvi, Zemina izražava neizmjernu zahvalnost.
„Od dva i po mjeseca starosti, oni su me primili kao svoje dijete. Iako nismo bili vezani krvlju, vezani smo dušom. Njihova djeca su danas moja braća i sestre. I nikada se nisam osjećala kao tuđinac. Naprotiv, osjećala sam se voljeno.“
Uprkos svemu – tragediji koja je prethodila njenom rođenju, godinama neznanja, teretu naslijeđene boli – Zemina Suljanović ne traži sažaljenje. Ona širi poruku o hrabrosti, oprostu, o važnosti da se ne ćuti kad se istina mora čuti. Danas, s ponosom govori o sebi kao ženi koja se izdigla iz tame, iz grada koji možda nije velik na karti, ali je ogroman u njenom srcu – Velike Kladuše.
„Sretna sam, ponosna na sebe, na svoje dvije majke – Feridu i Hanku, na svog oca Šahida, na svoju djecu, na svoju porodicu, na svu snagu koju mi je Bog dao. Moj život nije bio lak, ali danas znam da je imao svrhu. Danas znam da se glas i onih koji su bili tihi može čuti.“