Putovanje avionom za neke osobe može biti stresno ne zbog straha od letenja nego zbog neugodinih situacija u kojima se mogu naći zbog svog izgleda kao što se desilo ženi iz naše priče.
Putnica prve klase ismijavana je zbog svog izgleda, ali samo nekoliko trenutaka kasnije izvela je čin koji je utišao putnicu. Dok je avion polijetao, Richard se odmah počeo žaliti, pogledao je ženu pored sebe. “Neki od nas su platili kartu”, rekao je. Žena je šutjela, držeći svoj stari ruksak i gledajući prema prozoru. Putnici oko njih već su se mrštili, a jedan mladi tinejdžer počeo je snimati.
- Nakon sat vremena, turbulentno kretanje aviona počelo je drhtati, a zatim se pilotov glas preko zvučnika pretvorio u: “Dame i gospodo, iskoristit ću ovu priliku da predstavim posebnu putnicu našoj prvoj klasi…” Svi u avionu pogledali su se, a Richard je zurio u strop. “Dr. Laura Bennett nas danas prati”, nastavio je kapetan. Jedna od najistaknutijih humanitarnih kirurginja novijeg doba, nedavno je otputovala na Haiti kako bi pomogla nakon potresa, spasivši stotine života.
Kabinet je utihnuo. Richard je osjetio kako mu gore usne. Promatrao je ženu pored sebe – istu osobu koju je ismijao nekoliko trenutaka ranije. Laura je i dalje sjedila bez riječi, ali sada joj se na licu pojavio blagi osmijeh. Nije ništa komentirala, samo je dala znak putnicima oko sebe da zapljeskuju. Richard je pogledao u pod, a zatim u riječi koje je izgovorio. Njegov skupi kaput, sat i kožna torbica kao da nisu imali nikakvu vrijednost u usporedbi s postupcima žene prema strancima.
“Nisam shvatio…” promrmljao je, glas mu je bio jedva prepoznatljiv. Ne biste mogli znati, rekla je tiho, bez ikakvog znaka ljutnje. Međutim, niste čak ni morali znati kako biti ljubazan. Te su riječi bile razornije nego što je očekivao. Ostatak putovanja proveo je u potpunoj tišini, razmišljajući o svom ponašanju, dok su joj drugi putnici izražavali zahvalnost, htjeli su se rukovati s njom, htjeli su je pitati o poslu, a ona je šutjela. Svi koji su došli u ured bili su strpljivi s njom, objasnila je djeci kojoj je pomagala, proces rada na improviziran način i duge sate svjetla.
Svaka njezina izjava bila je upozorenje na razliku između onih koji samo govore i onih koji poduzimaju akcije. Richard se prvi put osjećao zastrašeno. Njegove pritužbe na nedostatak prostora za noge i lošu kvalitetu hrane odjednom su se činile apsurdnima. Kad je avion sletio, prvo je ustao, a zatim ju je pogledao. Žao mi je, rekao je iskreno. Bio sam… nepristojan. Pogriješio sam u vezi tebe. Laura se pretvarala da se smiješi. Iskrena isprika vrijedi više nego što se očekivalo.
Na izlazu iz aviona, stariji par iz prvog reda ponovno joj je zahvalio, jedna od stjuardesa dala joj je buket cvijeća kao znak zahvalnosti cijele posade. Richard ju je promatrao kako prima cvijeće i fotografira se sa zaposlenicima. Volio bi da može vratiti vrijeme i postati prvi koji će ustati kako bi joj zapljeskao, a ne da je osramoti. Kasnije, dok je čekao prtljagu, uzeo je telefon i čitao vijesti o njezinim humanitarnim naporima. Slike kampova, djece koju drži za ruku, kao i operacija koje vodi, sve se čini da imaju veće razmjere od bilo kojeg formalnog ili poslovnog sastanka koji je imao.
Te večeri, kada se vratila kući, Richard je posvetio donaciju organizaciji koju je Laura vodila. Nije bio siguran hoće li ikada nešto naučiti, no znao je da mora djelovati. Za njega je let bio više od običnog putovanja: to je bila pouka. Od tog dana nadalje, svakoj osobi koju je sreo, bez obzira na izgled ili odjeću, uputio je osmijeh i smatrao je superiornijom. Naučio je da je stvarna vrijednost nekoga skrivena i da ponekad osoba koju najviše podcjenjujete definitivno najviše mijenja vaš život.
