U današnjem članku pisat ćemo o poznatom piscu Momi Kapor.Rođen je u Sarajevu a njegovo djetinsto obilježilo je mnogo tragedija.Momo Kapor je bio čovjek koji je najradije šalu okretao na sopstveni račun.
Umio je da kaže da je „jedini Kapor koji se razveo“, ali da su drugi „problem rješavali“ na gori način. Iza te duhovitosti krila se ozbiljna odgovornost: i poslije razvoda nije zapostavio kćerke, brinuo se o njihovom školovanju i stalno nosio tihi teret krivice još iz djetinjstva, od dana kada ga je majka tokom bombardovanja 1941. zaštitila svojim tijelom i izgubila život. U njegovoj naravi su se stalno sudarali smijeh i rana, hedonizam i obaveza.
Najdublja opsesija mu je bila umjetnost. Slikao je, pisao i tražio društvo, muziku, kafanu. Voleo je da kiti muzičare, da njihov ritam pretvori u malu svetkovinu. Bio je i među pokretačima Guče dok je to još bio jedan šator i duga noć sa trubama. Njegova supruga Ljiljana kroz osmijeh pamti kako je plesala na stolovima i kako joj je prionuo nadimak, ali i kako je, pored te lakoće, Momo bio najdisciplinovaniji tada kada je najviše ličio na boema.
Njihova ljubav ima filmski luk. Prvo viđenje u Knez Mihailovoj, potom slučajan susret u Njujorku. On se plašio letenja, ona ga je držala za ruku — i, kako kaže, držala ga je „do poslednjeg dana“. U početku je to bila tajna veza, teška zbog njegovog braka: praznici bez njega, vikendi na čekanju, telefoni koji zvone umjesto zagrljaja. Ipak, Momo je prihvatao svaku promociju, festival, poziv izdavača, samo da bi negdje mogli da pobjegnu zajedno. Na kraju je došla teška odluka i razvod, s poznatom njegovom ironijom, ali bez velikih lomova prema drugima — bar onako kako je Ljiljana osjećala.
- Poslije rastanka, Momo praktično počinje iz skromnosti: poluprazan kofer, privremeni boravak u „Moskvi“, šale recepcionara o „dugom krečenju“, sobe s dijeljenim kupatilom, vlažna garsonjera s vešom na štriku kroz koji su gosti morali da se provlače. A onda garsonjera na Bulevaru gdje su tramvaji prolazili uz prozor; selidba u Kičevsku; pa stan u Skadarliji s otvorenim vratima za prijatelje i kafansku pjesmu koja svake noći stišava grad. Na kraju Neimar, kao povratak na mjesto djetinjstva, gdje je nekad mali Sarajlija prvi put živio u Beogradu.
U njihovom odnosu postojao je dogovor bez potpisivanja: umjetnost je prva. Ljiljana se šalila da je ona zauzimala „vrlo dobro drugo mjesto“, a na pijedestalu su, čas pas Arči, čas platno ili rečenica. Momo je sebe volio da nazove „lakim piscem“, ali pisanje je smatrao mukom. Da može da bira, rekao bi — slikarstvo. Radio je besprijekorno disciplinovano: kucao je s dva prsta zapanjujuće brzo, a rukopise je Ljiljana prepisivala na kompjuter. Ustajao bi noću da zapiše misao, a jutro počinjao kafom i cigaretom i hladnim uređivanjem teksta. Imao je i fetiš urednosti: pred posao mora da izglanca cipele. Ta sitna ceremonija bila mu je način da umiri duh.
- Njegova slika džentlmena nije bila pomodna fraza nego navika: čista kosa, obrijano lice, stolica pridržana dami, salveta u krilu, vrata od taksija, pogled na cipele koje ne moraju biti nove, ali moraju sjati. To je prenio i u rad: spoljašnja urednost kao put do unutrašnje mjere. Kućno pravilo bilo je jednostavno: ili slika, ili piše. Nikad oboje istog dana. Po završetku knjige osjećao bi prazninu, pa se prepuštao platnu; prva linija, njegov „seizmograf duše“, otvarala je novu dionicu stvaralaštva. U književnosti je stalno tražio novi izraz: ako bi naslikao dvije tamne slike, treća je morala biti svijetla; i u knjigama je mijenjao tonove, potvrđujući da je inspiracija uvijek mješavina stvarnog života i mašte.
Devedesete su donijele neizvjesne prihode. Ponekad su bili bez dinara, čekali da neko kupi sliku ili da stigne honorar. Dešavalo se da moraju da kupe vlastitu knjigu za prevodioca, sabirajući inflatorne milione da bi je ponijeli iz knjižare. Ipak, Momo je vjerovao da je važno putovati, upoznati svijet, i prije svega biti oslonac djevojčicama. Kad bi stigao novac, često je odlazio na put, pretvarajući ga u uspomene koje vrijede više od uštede na računu.
Ono što ga je činilo prepoznatljivim bila je lagodnost pred ljudima i strogoća pred sobom. Iza šale o razvodu i dovitljivih opaski stajao je čovjek koji je, koliko god da je volio kafanu, više volio radenje: uredan rukopis, čist potez kistom, osmijeh upućen muzičaru dok u trubu sklizne koji dinar. Njegov život je, na kraju, ličio na knjigu koju stalno prepravlja: prva verzija je strast, druga je odgovornost, a između njih stoje hrabrost, nježnost i vječna težnja da svaka sljedeća stranica bude bolje ispričana