Te noći probudila sam se iznenada, oko tri sata ujutro. Telefon mi je svijetlio na stolu, a kada sam ga uzela u ruke, srce mi se steglo – imala sam dvanaest propuštenih poziva od mame i poruku koja je glasila: „Opljačkana sam! Dođi brzo!“ Bez trenutka razmišljanja obukla sam jaknu, sjela u auto i pojurila prema njenoj kući.
Vožnja mi se činila beskrajno duga, a u glavi su mi se rojila pitanja. Zašto se nije javila kada sam pokušavala da je nazovem? Šta ako joj se nešto desilo? Bila sam potpuno obuzeta strahom, pa ni u jednom trenutku nisam posumnjala u vjerodostojnost poruke.
- Kada sam stigla, mama me dočekala na vratima, potpuno zbunjena. Pogledala me i tiho rekla: „Nisam ti poslala poruku.“ U tom trenutku mi je krv utrnula u venama. Pokazala sam joj telefon na kojem je i dalje stajala poruka koju sam dobila. Izraz njenog lica se promijenio, problijedila je i bez riječi otišla unutra. Nakon nekoliko minuta vratila se sa svojim telefonom u ruci. Pokazala mi je ekran – tamo je, u njenim nedovršenim porukama, stajao tekst upućen meni: „Dušo, budi oprezna! Upravo sam vidjela na vijestima da je tvoj grad u opasnosti. Bilo je nekoliko pljački blizu tvoje kuće.“
Objasnila mi je da je poruku napisala u panici, ali da ju je na kraju odlučila ne poslati. Nikada je nije poslala. A ipak, ja sam je primila – i to u potpuno drugačijoj verziji. Zadrhtala sam. Ako ona to nije učinila, ko je onda poslao poruku? I još strašnije – ko me je pozivao te noći?
Ostala sam kod nje još neko vrijeme, uvjeravajući se da je sigurna i da se u njenoj kući ništa neobično ne dešava. Oko sat vremena kasnije odlučila sam da se vratim. Bila sam iscrpljena, ali i uznemirena.
Kad sam stigla pred svoju kuću, srce mi je gotovo iskočilo iz grudi. Ulazna vrata su bila odškrinuta. Osjetila sam hladan talas kroz cijelo tijelo. Ušla sam polako i odmah shvatila da nešto nije u redu – stvari su bile prevrnute, ormar otvoren, a po podu razbacane sitnice. Nekoliko vrijednih predmeta nedostajalo je. U tom trenutku mi se želudac stegao u čvor. Dok sam panično posmatrala nered, postalo mi je jasno – neko je provalio u moju kuću.
Ono što me i danas proganja jeste pitanje: da li je sve to bila samo jeziva slučajnost, ili je neko zaista imao namjeru da me namami vani? Sama pomisao da je neko možda hakirao mamin telefon kako bi kreirao uvjerljivu poruku i sklonio me iz kuće dok obavlja provalu, tjera mi jezu niz kičmu.
U trenucima nakon otkrića nisam znala šta da radim. Policiju sam naravno pozvala, ali dok su oni stigli, sve što je moglo poslužiti kao trag bilo je već izgubljeno u haosu. Mogli su samo da konstatuju provalu i da naprave zapisnik. Nisu imali konkretnih dokaza ko je to mogao biti niti na koji način je poruka završila na mom telefonu.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Svaki šum noću probudio bi me i tjerao da osluškujem, očekujući da neko stoji iza vrata. Živjela sam u stalnoj napetosti, pitajući se da li će se sve ponoviti. Poruka koju sam dobila bila je urezana u moj um poput prijetećeg podsjetnika da neko negdje posmatra moje korake.
Nakon nekoliko sedmica, shvatila sam da ne mogu više tako. Nisam se osjećala sigurno, niti u svom domu, niti u svom gradu. Prodala sam kuću i odselila se, želeći da ostavim cijeli događaj iza sebe.
Ali istina je da me ni udaljenost ni vrijeme nisu oslobodili nelagode. Svaki put kad vidim poruke kasno u noć ili kada čujem više propuštenih poziva, osjetim iste trnce niz kičmu kao one noći. Ponekad se pitam da li je neko svjesno isplanirao tu noć, da li je sve bila hladnokrvna manipulacija – ili je možda u pitanju nešto što nikada neću moći objasniti.
Do danas ne znam šta je stvarno stajalo iza toga. Ali ono što znam jeste da sam izgubila osjećaj sigurnosti. Jer kada shvatiš da se neko može poslužiti tvojim najbližima da bi te namamio, granica između stvarnog i nadrealnog postaje opasno tanka