Prije par godina, jedan čovjek iz Zenice (zvaćemo ga Adnan) svaki dan je prolazio istom ulicom, pored male stare klupe ispred zgrade. Na toj klupi je uvijek sjedio jedan stariji čovjek, uredan, tih, sa štapom.
Adnan ga je viđao godinama, ali nikad nije stao da progovori više od „Dobar dan“.
Jednog dana, kasnio je negdje i prošao pored njega brzim korakom. Starac ga je pogledao i samo rekao:
„Polako, sine… sve će te čekati. Samo te zdravlje neće.“
Nešto ga je steglo u grudima i taj dan je sjeo pored njega, prvi put.
Starac mu je ispričao da je cijeli život radio dvije smjene, trčao, žurio, „sutra ću“ govorio za sve važno.
Žena mu je umrla mlada. On nije bio tu jer je bio na poslu.
„Danas sjedim ovdje i gledam ljude kako trče istim putem kojim sam ja trčao. A sve što bih dao da sam tada znao da ništa nije hitno koliko mislimo.“
Adnan je tu rečenicu odnio kući. Te večeri je prvi put nakon dugo vremena otišao ranije s posla, odveo sina na sladoled i ugasio telefon.
Čovjek sa klupe je umro nekoliko mjeseci kasnije.
Ali njegovo „Polako, sine…“ i danas ga prati.