Jelena Buhač Radojičić zapravo je prava Dara iz Jasenovca, po čijoj uspomeni je nastao scenarij za film. Unatoč činjenici da je film izašao prije tri godine, prije nekoliko mjeseci izbila je polemika kada je Dara na “Amazonu” navedena kao Hrvatica. Njezino priznanje da su svi zločini u logoru nevjerojatni izaziva kod ljudi skeptičnost, praćenu velikom dozom tuge. Mnogi ne vjeruju kako je uspjela sve to preživjeti, a pritom sačuvati zdrav razum.
Logor Stara Gradiška je logor koji su izgradile ustaše 1941. godine. Bio je to peti od jasenovačkih podlogora, posebno namijenjen za žene i djecu. Jelena se našla u vezi s braćom i sestrama Živkom i Ilijom te majkom Anom.
- – Prvo su me ošišali u Zagrebu, tada sam bila bosa. Kad sam stigla u Slokovec, oduzeli su mi garderobu i sašili mi haljinu bez ikakve dodatne odjeće, započela je Jelenina priča za “Informer TV” bolne dane mladosti i opisala iskustvo odlaska u logor My otac se sakrio u dimnjak, ja sam bio u ovoj sobi koja je posjedovala vodu na patosu, znao sam da kolju ustaše i njemci, tome sam svjedočio ako su ubijali. ja, kad bih pao, sletio bih na suho. Budući da nisu uspjeli locirati mog oca, sišli su niz stepenice i postavili mitraljez ispred sebe kako bi ga iskoristili kao sredstvo da nas ubiju. Otac je izašao iz dimnjaka, pričvrstili su ga uzicom. Ne sjećam se više kako je moj otac izgledao, samo znam da je imao crne prugice na hlačama i šešir ili kapu.
Jelena je sutradan s braćom i sestrama te majkom prevezena u logor Stara Gradiška.Sutradan smo pješice prevezeni 24 kilometra do Stare Gradiške, čekali smo jedan dan ispred Gradiške da uđemo, jer će vjerojatno morati poklati stanovništvo unutra. Kad se ušlo u logor s lijeve strane bio je zeleni stol iznad kojeg se u logoru za kopanje zlata spremao novac, karte i sve ostalo što je bilo vrijedno. Rekla je. Jedno od prvih sjećanja joj je kada je kao dijete svjedočila ustašama kako ubijaju Židovku pred očima njezinih vršnjaka.
– Moja majka je obavljala Ilijine poslove, ja i Živko smo sjedili pored nje. Jednom je ustaša vikao na ženu, a sad sam shvatio da je bila Židovka. Raspetljao joj je kosu i pronašao naušnice, ali to je odala druga Židovka koja je bila prisutna. Zgrabio ju je za gaćice, pogurao prema zidu i pucao u nju iz pištolja.
– Ušli smo u kamp, s desne strane, tamo je bio smještaj; na goloj zemlji. Nismo imali na čemu spavati ili se pokriti, ništa da se zaštitimo od izlaska po lošem vremenu. U sredini ovog dvorišta nalazio se kotao, što je dovelo do podjele hrane nama u podne. Kad pada kiša, ulazili bi u podrum, voda bi im bila ograničena do koljena, dakle, ne bi smjeli pokisnuti.
- Kroz suze je opisala i iskustvo majki koje su se morale rastati od svoje djece.- Mami sam rekla “gladna sam”, ona je odgovorila: “Dijete, ovdje nema hrane, ovo je logor”. Vodu smo crpili iz podzemnih rezervoara. Bili smo odvojeni od majke, sva su djeca, uključujući i starije, plakala. Djeci je bilo jednostavnije nego majkama. Majka koja je odvojena od svoje djece, hoće li ih ikada promatrati ili ih nikada neće vidjeti?
I danas se prisjeća trenutka kada su joj odveli brata Iliju, za kojim se i danas traga, ali je opisala i prvi put kada je prije nekoliko godina srela brata Živku.- Oboje smo se grlili, oboje smo plakali i nismo se mogli razdvojiti. Čak su i Hrvati bili u suzama, rekla je Jelena.Nedostajalo joj je znanja potrebnog da išta sazna o svom šogoru Iljinku tijekom svih ovih stoljeća, pa je zavirila u mnoge primjere.
– Fotografija iz kampa nije pod utjecajem vremena. Iz Stare Gradiške moja braća, Živko i Ilija, preseljeni su u Zagreb, a najmlađi od njih, Ika, imao je samo godinu dana. Majka Ana je s drugom djecom prebačena u logor u Njemačku. Nakon sukoba otputovala je natrag u Zagreb i pronašla dvoje od svoje troje djece – istaknula je Jelena prije tri godine. Dokumentirala je mural Diane Budisavljević u Vranju.
Inicijativu za izradu murala pokrenula je neformalna grupa Ženski front solidarnosti, a zahtev je podneo Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost iz Vranja. U kolovozu 2021. godine posao murala završio je za samo tri dana vranjski umjetnik Stefan Stojanović Sleš.Jelena Buhač Radojčić rekla je tom prilikom da je zahvaljujući Dijani došla na svijet treći put.
Diana mi je donela treću egzistenciju. Prvog sam dobio od majke, drugog je dobio otac, koji je izašao iz skloništa i tako spriječio Nijemce da nas strijeljaju, dok je Diana uzela moju braću i mene i spasila nas od oštrice noža. Moj brat i sestra Dušan ubijen je kada je imao samo četiri godine, zajedno sa mojim precima. Otac je morao iskopati vlastitog raka, kojeg je ubio koristeći se udarnim čekićem. Ukupno je ubijeno 87 članova moje obitelji. Tražim brata Iliju, starog oko 1,5 godinu, kojeg je Dijana Budisavljević spasila iz logora. Međutim, od tada mu se sve sjećanje izgubilo – rekla je tada i dodala:
– Povezujem ga s biljegom na sljepoočnici. Ja sam Dara, Jasenovčanka i po mojoj osobnoj priči nastao je film. Mnogi ga pojedinci ne bi mogli pogledati, a iskustvo koje smo tamo doživjeli je pet puta bolnije od filma.
