Ispovijest jednog čovjeka na društvenim mrežama je podigla pravu buru i u komentarima su korisnici osuđivali njegov postupak prilkom putovanja avionom. Saznajte detaljnije u nastavku.
Početak leta bio je sličan ostalim letovima. Putnici su sjedili, posada u kabini provjeravala ima li sjedala pojaseva, a motori su se polako pripremali za polijetanje. Sve je bilo uobičajeno, gotovo dosadno. Među putnicima, u sredini kabine, bio je čovjek koji je, kako je avion napredovao prema stabilnoj koti, odlučio slijediti većinu putnika, smanjio je naslon sjedala kako bi mu bilo udobnije. Nije shvatio da će ovaj mali pokret pokrenuti niz događaja koji će promijeniti njegov dan. Nekoliko sekundi kasnije iza njega se začuo ugodan, ali jasan ženski zvuk. – Oprostite… Trudna sam i teško mi je disati zbog niskog sjedala – objasnila je žena uz lagani nedostatak daha.
- Čovjek se odbio okrenuti. Bez puno razmišljanja dao je izjavu koja nije ostavila prostora za raspravu, odgovorio je: “Imam sposobnost spustiti stolicu. To nije protuzakonito.” Tišina koja je uslijedila bila je dublja od buke motora. Putnici u blizini su se osjećali nelagodno, neki su odvraćali pogled, a drugi izražavali prezir. Žena se povukla, odbijajući svađu, ali lice joj je odavalo bol i tugu. Nekoliko minuta kasnije, čovjek je osjetio blagi pritisak na ramenu. Ispred njega je bio stariji čovjek, sijede kose, miroljubiva izgleda.
Gospodine, rekao je na smiren način, mogu li nešto predložiti? Sjedim u drugom redu ispred svog sjedala, a s moje desne strane nema nikoga. Zamijenimo mjesta.” Čovjek je bio šokiran. Ponuda je bila čudna: nije došla od stjuardese, već od potpunog stranca koji nije morao sudjelovati u nikakvoj akciji. Bez riječi je pristao, ustao i premjestio svoj posjed. Stariji je čovjek sjeo na svoje staračko sjedalo i ne govoreći ništa, gurnuo je sjedalo naprijed do kraja. Trudnica mu je izrazila zahvalnost, oči su joj bile pune suza. Nije to bio samo fizički pristup – bila je to spoznaja da je netko promatrao njezinu patnju i odlučio joj pomoći. Nije joj bilo neugodno zatražiti pomoć, ali bila je šokirana jednostavnim, ljudskim odgovorom.
Čovjek koji je sada bio na novom položaju promatrao je starijeg čovjeka. Čitao je knjigu, bez emocija ili brige, samo sa zahvalnošću. Njegovo ponašanje bilo je tiho, ali značajno. Kako su sati prolazili, čovjek je razmišljao o tome što se dogodilo. Pamtio je svaki put kada je bio ljubazan, a birao je udobnost ili dosljednost. Sjetio se očeve izjave iz mladosti: “Dobrota ne košta ništa, ali je vrednija od zlata.” Tog dana shvatio je kako je to lako zaboraviti. Kada je avion sletio i putnici izašli iz letjelice, muškarac je pozdravio starijeg čovjeka. “Hvala vam… Nisam se smatrao nerazmišljajućim.
Nešto ste mi usadili.” Stariji čovjek se pretvarao da se smiješi, ali je još uvijek imao blagi osmijeh na usnama. Svi smo često zaboravili gledati preko naslona vlastite stolice. Nije važno – najvažnije je što radimo kad se prisjetimo. Te su mu se riječi upamtile dok je izlazio iz zrakoplova. Shvatio je da se toga dana dogodilo nešto važnije od samog putovanja: naučio je lekciju kako suosjećati s drugima. U društvu koje je često previše okupirano vlastitim brigama, jedna mala radnja može nekome promijeniti dan, pa čak i njegovu životnu filozofiju.
Stariji čovjek nije se bavio značajnim problemom na planeti, nije tražio priznanje – jednostavno je priznavao potrebu druge osobe i pružao jednostavno rješenje. Ovakvi trenuci u nama usađuju osjećaj malih djela da ljudi ne očekuju ništa od nas. A povremeno su najznačajnije radnje one koje ostavljaju najveći dojam. Taj bijeg je bio tipičan, ali je završio na napomeni da empatija nije slabost nego moć, te da, čak i ako vjerujemo da imamo pravo na nešto, često to možemo dati nekom drugom kome je to potrebnije.