Čovjek koji je ispraćan bio je poznat po tome što nikada nije volio pravila. Njegovi najbliži su otkrili da je još za života izrazio želju da njegov odlazak ne bude obilježen tišinom i tugom, već pjesmom koja ga podsjeća na lijepe trenutke.
Iako mnogi sahrane poistovjećuju s tišinom, suzama i strogim ritualima, postoje trenuci kada oproštaji dobiju potpuno drugačiji ton. Jedan takav događaj zabilježen je u Hrvatskoj, gdje se od pokojnika nije oprostilo uobičajenim žalobnim tonovima, već pjesmom koju je najviše volio. Umjesto klasične tišine i molitve, zvuci tamburica ispunili su prostor groblja, a stihovi su slavili život, a ne tugovali zbog njegovog kraja. Taj trenutak je pokazao da odlazak može biti i izraz nečije vedrine, a ne samo bola i tuge.
U malom primorskom mjestu Rogoznica, jedan sprovod ostavio je snažan utisak na sve prisutne. Umjesto tihe ceremonije predvođene sveštenikom, atmosfera je bila ispunjena muzikom i emocijama koje nisu bile ograničene na bol. Tamburaši su zapjevali pjesmu „Volim piti i ljubiti“ – veselu i živahnu melodiju koju je za života često slušao pokojnik. Njegovi najbliži su otkrili da je upravo takav ispraćaj bio njegova posljednja želja. Nije htio suze i crnilo, nego osmijehe, uspomene i pjesmu koja odražava način na koji je živio – bez zadrške i punim plućima.
Na snimku, koji se ubrzo proširio društvenim mrežama, vidi se grupa ljudi okupljena oko kovčega. Niko nije plesao niti se smijao naglas, ali u zraku se osjećalo nešto posebno – toplina i poštovanje prema čovjeku koji je, kako kažu, volio život u svakom njegovom obliku. Prijatelji su ga opisivali kao osobu zarazne energije, čovjeka koji se nije držao ustaljenih pravila i koji je čak i svoju smrt doživljavao kao priliku da ostane vjeran sebi.
„Htio je da se smije kad ode, a ne da se plače,“ rekao je jedan od prisutnih, dodajući da je pokojnik bio poznat po tome što nikada nije želio biti dio stroge formalnosti. Njegov oproštaj bio je nastavak životne filozofije – sloboda i radost su važnije od okova tradicije.
Reakcije na ovakav oproštaj bile su podijeljene. Na internetu su se nizali komentari – neki su se pitali da li je prikladno da vesela pjesma prati nečiji odlazak, dok su drugi pružali podršku porodici, naglašavajući da je pokojnik zaslužio da ga isprate baš onako kako bi njemu bilo najdraže. „Ako je tako želio, zašto mu to uskratiti?“ glasio je jedan od komentara koji su branili ovaj nekonvencionalni oproštaj.
Bliski ljudi su potvrdili da su tamburaši nastupili uz punu saglasnost porodice. Nije to bio hir, niti želja da se privuče pažnja javnosti, nego iskren pokušaj da se oda počast čovjeku koji je živio srcem i želio da tako i ode.
- Ovakvi događaji pokreću pitanje: kako bi savremeni sprovodi mogli izgledati? Sve više ljudi počinje razmišljati o personalizovanom ispraćaju koji odražava njihov karakter. Umjesto klasične crnine i žalopojki, neki biraju muziku, fotografije, pa čak i video prezentacije koje oživljavaju njihove najljepše trenutke. Drugi odlučuju da se novac za cvijeće donira u humanitarne svrhe, dok pojedini žele da ih isprati baš ona pjesma koja ih je pratila kroz život.
Postoji nešto oslobađajuće u tome da smrt prestane biti tabu tema. Kada ispraćaj postane proslava života, a ne samo žaljenje zbog smrti, otvara se prostor za istinski emotivni oproštaj. Umjesto tišine koja opterećuje, ostaje melodija koja podsjeća na sve lijepe trenutke koji su prethodili tom oproštaju.
Pjesma „Volim piti i ljubiti“, iako veselog i pomalo šaljivog tona, toga dana je u Rogoznici dobila potpuno novo značenje. Pretvorila se u odu životu, simbol radosti i slobode jednog čovjeka koji nije želio da njegov odlazak bude obilježen tugom. Poruka je bila jasna: smrt ne mora značiti kraj, niti mora biti obavijena tišinom. Ona može biti i pjesma, znak sjećanja na jedinstvenu ličnost i način na koji je hodala ovim svijetom.
U svijetu u kojem ljudi sve češće teže autentičnosti, čak i u najosjetljivijim trenucima, ovaj događaj iz Rogoznice podsjeća nas da ni posljednji ispraćaj ne mora biti uniformisan. Ako je nečiji život bio unikatan, možda bi takav trebao biti i njegov oproštaj. U zvucima tamburice, među spomenicima, ostala je zauvijek sačuvana priča o čovjeku koji je volio – piti, ljubiti i, na kraju, biti ispraćen onako kako je želio.