Pod staklenim zvonom

“Po izrazu njezina lica bilo je vidljivo da grozničavo razmišlja. Ni ona nije shvaćala što se događa i koliko god se trudila objasniti njihovo ponašanje, to joj nije polazilo za rukom. Skinuti veo tajnovitosti bilo je mnogo teže nego što je mislila. Bilo joj je žao što je sve to utjecalo na Barbaru na način da je njezino samopouzdanje bilo poljuljano. Sam ju je promatrala. Imala je nešto više od osamnaest godina, ali je ona bila mnogo zrelija od njezinih vršnjakinja. Barbara je bila uistinu lijepa, ponekad je Sam imala dojam da je njezina ljepota doista nestvarna. S oduševljenjem je promatrala njezinu tamnu bujnu kosu. divlje i neukrotive kovrče. ali i svaku pojedinost na njezinu licu. Još se uvijek na tom licu nalazilo nešto djetinjasto, a Sam nimalo nije sumnjala da će se s vremenom to pretvoriti u profinjenost koja će plijeniti. Oči su joj bile zelene i ponekad je imala dojam kao da promatra planinski izvor u kojem se ogledavaju zelene krošnje stabala. Duge trepavice davale su tajnovit izraz njezinim očima, a iznad njih izvijao se luk savršeno oblikovanih obrva. Čelo joj je bilo visoko, a to kao da je odavalo njezinu inteligenciju, već na prvi pogled. Imala je naglašene jagodice, lijep i malen nosić, a pune usne samo su nadopunjavale tu harmoniju. Barbara je bila neobično visoka i vitka, s tijelom božice. Dok ju je promatrala, Sam nije osjetila ljubomoru, već divljenje.”