U današnjem članku donosimo neobičnu i istovremeno dirljivu priču o čovjeku čije ime izaziva pažnju gdje god se pojavi Tito Misimović. Rođen u selu Jablanica, nedaleko od Gradiške, Tito je još od najranijeg djetinjstva postao nesvakidašnja figura zbog toga što nosi ime koje se i danas snažno povezuje sa jednim od najpoznatijih lidera bivše Jugoslavije.
Njegova priča nije samo priča o neobičnom imenu, već i o porodičnoj istoriji, političkom buntu i svakodnevnim izazovima koje ime može donijeti.Njegov otac Vitomir Misimović, povratnik iz Australije, odlučio je da sinu da ime Tito – iako sam nije bio poklonik komunizma niti je gajio simpatije prema Josipu Brozu. Naprotiv, bio je vatreni pristalica Kraljevine Jugoslavije, poštovalac Draže Mihailovića i dinastije Karađorđević. Starijem sinu je dao ime Karađorđe, a ime Tito je zapravo došlo kao rezultat inata i ironije. Kada bi ga policija privodila zbog psovanja Tita – što je u to vrijeme bilo ozbiljno kažnjivo – govorio bi: “Ne psujem ja vašeg Tita, nego svog.”
- Tito odmalena nije bio svjestan tereta koji nosi. U školskim danima djeca su ga zadirkivala, često tražeći objašnjenje zašto ima takvo ime. Osjećao se drugačije, ponekad i postiđeno, ne razumijevajući tada punu težinu tog identiteta. Ipak, s godinama je prihvatio ime kao dio sebe, iako su ga kroz život pratile brojne neobične, komične, ali i neugodne situacije.
Jedna od simpatičnijih dogodovština dogodila se kada je upisivao sina u matične knjige. Došao je na samom kraju radnog vremena, a službenica koja je već spremala stvari, nakon što je pročitala njegovo ime, odlučila je ostati i obraditi njegov zahtjev. Rekla je kroz osmijeh: „Zbog Tita ću ostati mimo radnog vremena.“
Imao je i sreće u saobraćaju – nakon što ga je patrola zaustavila jer nije upalio svjetla, policajci su se zabavili njegovim imenom i odlučili ga ne kazniti. Rekli su mu uz osmijeh: “Sretno, druže Tito, drugi put upali svjetla.” Takve situacije učinile su da se, barem ponekad, ime pretvori u prednost.
- No, bilo je i drugačijih trenutaka. Najneugodniji se desio tokom krštenja njegove djece, kada je sveštenik odbio da krsti djecu čovjeka po imenu Tito, smatrajući da takvo ime nema mjesto u crkvi. Tito se, nevoljno, morao prilagoditi – prihvatio je da se u crkvene knjige upiše kao Tomislav, ime svog kuma. Iako to nije bilo lako, pragmatičnost je pobijedila princip.
Zanimljivo je da je otac Vitomir, nakon Tita, dobio još jednog sina i dao mu ime Dragoljub, po Draži Mihailoviću. Tito i Draže su kao djeca bili nerazdvojni, a ljudi bi u šali govorili: “Vidi kako se vole Tito i Draža.” Uprkos političkim simbolima u njihovim imenima, njihova bratska veza ostala je jaka, a priča o njima postala lokalna anegdota.
Na poslu u Glini, gdje radi već godinama kao varilac, ime mu više ne izaziva čuđenje. Kolege su ga prihvatile bez problema, a mnogi stariji ljudi s nostalgijom govore o vremenu bivše Jugoslavije i s poštovanjem se odnose prema njemu. Tito kaže: „Ljudi koji pamte to doba često me nude pićem i čestitaju. Ne mislim ništa loše o Josipu Brozu. Čuo sam mnogo dobrih stvari o njemu.“
Danas Tito ima porodicu i planira poseban izlet – već godinama želi sa svojima posjetiti Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, i nada se da će to uspjeti realizovati 25. maja, na datum koji se ranije obilježavao kao Dan mladosti. „To bi bio simboličan trenutak za mene i moju porodicu“, priznaje s osmijehom.
Kada ga poznanici kroz šalu pitaju ko je najviši zvaničnik koji je posjetio Tita, odgovara sa smiješkom: „Zoran Adžić.“ I dok mnogima njegovo ime izaziva smijeh, Tito Misimović je čovjek koji je naučio nositi taj teret s dostojanstvom i humorom. Njegovo ime jeste neobično, ali njegova priča je – ljudska, topla i jedinstvena.